Vinske priče Hrvatsko zagorje nova je knjiga Željka Garmaza o Zagorju koje se pije polako, ali čita u jednom dahu.
Narodna vina i veliki snovi. Knjiga o zagorskim ljudima koji iz zemlje vade i kruh i poeziju. O obiteljima koje su vinovu lozu naslijedile kao prezime i o novim naraštajima koji tradiciju usklađuju s klimom, tržištem i vlastitim karakterom. Kako su tihi vinari s brega promijenili sliku regije koja je nekada bila sinonim za gemišt?
Drukčija priča
Hrvatsko zagorje dugo je živjelo s etiketom lakog vina i još lakše reputacije. Gemišt se pio brzo, vina su se točila iz demižona, a brežuljci su se doživljavali više kao kulisa nego kao terroir. Danas, međutim, Zagorje priča drukčiju priču — i to ne samo kroz čašu, nego i kroz knjigu. U njoj je portretirano 18 vinara, a projekt je od početka zamišljen kao ozbiljan pokušaj da se regija ispriča kao vinska destinacija, a ne kao usputna postaja na gastronomskoj karti Hrvatske.
Autor knjige je Željko Garmaz, koji kroz portretne priče ne piše o vinima kao proizvodima, nego o ljudima koji ih stvaraju — o njihovim obiteljima, zavičajima, sumnjama, zabludama i odlukama. Vino je u tim pričama sredstvo, a ne cilj; način da se ispriča šira priča o Zagorju koje se mijenjalo sporije od ostatka zemlje, ali zato temeljitije.
Vizualni identitet knjige pritom nije usputan ni dekorativan. Naslovnicu je oblikovao Vedran Klemens, jedan od najcjenjenijih domaćih ilustratora, dok je fotografski dio — precizan, topao i reportažno uvjerljiv — sjajno odradila Emica Elveđi. Fotografije ne ilustriraju tekst, nego ga ravnopravno nadopunjuju: podrumi, vinogradi, ruke, lica i brežuljci postaju jednako važni nositelji značenja kao i rečenice.
Tiha evolucija
Možda je, međutim, najzanimljiviji podatak onaj koji se rijetko veže uz vinske knjige: inicijativa za cijeli projekt nije došla iz tržišta ili struke, nego iz institucije. Idejni inicijator knjige je Željko Kolar, prvi političar u Hrvatskoj koji je iz pozicije župana sustavno angažirao vinskog autora s jasnom namjerom da se vinskim pričama njegova županija dugoročno pozicionira kao vinska destinacija. Ne kroz slogane i kampanje, nego kroz ljude i autentične priče.
U tom okviru nižu se portreti vinara iz Kumrovca, Klanjca, Plemenšćine, Gornje Stubice i drugih zagorskih mjesta: od onih koji su politiku zamijenili vinogradom, preko pionira sortnih vina i čuvara autohtonih sorata, do vinara koji su napustili siguran posao i postali, kako sami kažu, ‘robovi vinograda’. Svi oni, bez iznimke, dijele isti stav — Zagorje ne treba glumiti nešto što nije. Ne treba se odricati gemišta, ali mu treba dati smisao. Ne treba saditi sorte koje ovdje nemaju karakter, ali treba izvući maksimum iz onoga što bregi nude.
Zagorje se zato nije promijenilo naglo ni bučno. Nije imalo vinsku revoluciju, nego dugu, tihu evoluciju. Knjiga koja okuplja 18 portretiranih vinara taj proces bilježi bez patetike i bez reklamnog tona — kao dokument jednog trenutka u kojem Zagorje prestaje biti ‘zemlja kiseliša’ i postaje regija s identitetom, samopouzdanjem i jasnom vinskom pričom.
U knjizi vinskih portreta koja prati zagorske vinare od Kumrovca do Plemenšćine, od Klanjca do Gornje Stubice, vino nije tema sama sebi. Ono je sredstvo da se ispriča priča o ljudima, obiteljima i kraju koji se mijenjao sporije od ostatka zemlje, ali je zato promjene proveo temeljitije.
Vinograd umjesto politike
Milivoj Prekratić iz Dugnjevca mogao je ostati upamćen kao politička anomalija — čovjek koji je s HDZ-om osvojio Kumrovec, simbolično mjesto jugoslavenske prošlosti. No njegova prava priča počinje tek nakon politike, kad su mu sumještani poručili: ‘Odi ti doma lepo delati u vinograd, vina fina nam radi i pusti se politike’.
Poslušao ih je. Danas Vinarija Prekratić nije politička fusnota, nego obiteljska priča u kojoj djed, otac i sin povezuju tradiciju, znanje i iskustvo iz Kalifornije. Rajnski rizling, zeleni silvanac, ledena berba traminca, pa čak i pjenušac — sve to nastaje bez velikih ambicija, ali s jasnom idejom: vino treba imati smisla ondje gdje nastaje.
Klanjec kao zagorski grand cru
Ako postoji mjesto u Zagorju koje se bez kompleksa može nazvati vinskim središtem, onda je to Klanjec. Ondje obitelj Sever već desetljećima radi ono što je nekoć bilo nezamislivo: proizvodi sortna, ozbiljna vina na bregima koji su prije služili za gemišt.
Zvonko Sever bio je među prvima koji su rekli da Zagorje može više. Njegov pinot sivi rušio je predrasude, a priča o autohtonoj sorti sokol — koju su Severi spasili od nestanka i pretvorili u zajednički projekt s nekoliko klanječkih obitelji — danas je simbol otpora uniformiranju vinskog svijeta. Sokol se, kako kažu u Klanjcu, ‘ne da prevesti preko brda’. I upravo u tome je njegova snaga.
Breg kao životni projekt
Vuglec breg u Škarićevu nije samo vinarija, restoran i smještaj. To je rekonstrukcija jednog nestalog svijeta. Boris Vuglec vratio se na breg svog djetinjstva i u dvadeset godina od zapuštene šikare stvorio jedno od najprepoznatljivijih mjesta zagorskog turizma.
Vinograd, vinarija i restoran zamišljeni su kao cjelina, a pjenušci — nekoć nezamislivi u ‘zemlji kiseliša’ — postali su zaštitni znak. Na Vuglec bregu pjenušac se pije kao aperitiv, vino se prodaje na kućnom pragu, a gost ne dolazi samo jesti i piti, nego razumjeti gdje je došao. U tom smislu, Vuglec breg postao je zagorska verzija kulturnog krajolika: mjesto gdje se vino ne odvaja od prostora, ni od ljudi koji ga stvaraju.
Vino za sve, a ne samo za domaće
U Plemenšćini, na brežuljcima s pogledom koji seže do Slovenije i Sljemena, Robert Zdolc radi vino koje jasno poručuje da Zagorje više nije zatvoreni krug. Ekološki certificiran, svjestan klimatskih promjena i bolesti vinove loze, Zdolc razmišlja o budućnosti bez nostalgije, ali i bez odricanja od identiteta.
Njegov podrum, ukrašen stihovima kajkavskih pjesnika, pokazuje koliko su vino i riječ u Zagorju povezani. A rečenica koju danas sve češće izgovara — „vino svima, a ne samo Zagorcima“ — možda je i najprecizniji opis onoga što se u regiji događa.
Rob vinograda
Siniša Znika iz Gornje Stubice otišao je najdalje. Napustio je siguran posao u tvornici i postao, kako sam kaže, ‘rob vinograda’. Na tek nešto više od hektara proizvodi vina koja redovito pobjeđuju na Bedekovčini, najvećoj zagorskoj vinskoj smotri. Njegov sauvignon blanc, ali i graševine za gemišt, pokazuju da kvaliteta i pristupačnost ne moraju biti suprotstavljene.
Znika vino prodaje ondje gdje ga ljudi piju: u birtijama, pod Gupčevom lipom, uz štruklje i razgovor. Njegova priča podsjeća da se zagorsko vinarstvo nije izgradilo na investicijskim projektima, nego na radu, upornosti i obiteljskom kontinuitetu.
Tiha revolucija
Ono što povezuje sve ove priče nije stil vina, nego stav. Zagorski vinari ne pokušavaju biti netko drugi. Ne sade sorte koje nemaju smisla, ne kopiraju velike regije i ne bježe od gemišta. Umjesto toga, podigli su ljestvicu. Dovoljno visoko da se Zagorje danas može gledati bez podsmijeha, ali i bez potrebe da se ikome dokazuje.
Zagorje se nije promijenilo preko noći. Nije imalo revoluciju, nego dugu, tihu evoluciju. I upravo zato vina s ovih brega danas djeluju uvjerljivo: jer iza njih stoje ljudi koji su, umjesto velikih riječi, izabrali — vinograd.
‘Zagorje, prostor tihe upornosti’
Pisac Vinskh priča Hrvatsko Zagorje Željko Garmaz je novinar, putopisac, humanitarac i autor koji svojim djelom spaja svjetove, od afričkih misija do vinograda Hrvatske. Živi i radi u Osijeku, a posljednjih godina postao je i jedan od najprepoznatljivijih kroničara vina i vinara regije. Autor je višedijelnog serijala Vinske priče, u kojem su dosad objavljeni naslovi posvećeni Dalmaciji, Slavoniji i Hrvatskom Podunavlju, Istri i Kvarneru, Bosni i Hercegovini, Jezeru, a sada i Hrvatskom zagorju.
– Pišući Vinske priče – Hrvatsko zagorje shvatio sam da vino ovdje nije samo proizvod, nego dio identiteta, krajolika i karaktera ljudi. Svaki razgovor s vinarima, svaka berba i svaka čaša otkrivali su mi Zagorje kao prostor tihe upornosti, znanja koje se prenosi generacijama i strasti koja ne traži buku. Ova knjiga za mene je bila putovanje kroz priče ljudi koji ne rade vino da bi bili veliki, nego da bi bili iskreni – prema zemlji, prema sebi i prema onome što ostavljaju iza sebe – vrlo toplo je Željko Garmaz opisao svoje iskustvo sa Zagorjem.
Pritom je i iskreno priznao da ga je pisanje ove knjige natjeralo da vlastite predrasude o Zagorju stavi na kušnju – i izgubi ih pred jasno artikuliranom ambicijom i kvalitetom koja danas definira njegovu vinsku scenu.
