Već nekoliko godina u kontinuitetu klasičnu štafelajnu sliku Jadranka Ivaniš Yaya proširuje prema kolažu, asemblažu, odnosno slikoreljefu i slikokolažu, često nedovršenih i nepravilnih rubova i dimenzija djela.
Nekonvencionalan pristup
U tom kontekstu slika funkcionira kao prozor u prostore njezinih misli, emocija, stavova, dnevnih raspoloženja, ali i umjetničin satirično-kritički komentar društva. Taj fragmentirani svijet Yayinih slika ne teži kaosu i neredu, već je intuitivni refleks našeg svijeta koji je također u potpunosti fragmentiran i gdje svakodnevno zapažamo diskontinuitet vremena, prostora i različitih iskustvenih situacija, piše o Yayinim djelima Iva Körbler.
Stoga njezina djela zrcale ideju kako umjetnosti treba danas pristupati nekonvencionalno, intuitivno i daleko od već potrošene matrice postkonceptuale, vraćajući se na korijene Novih divljih, drugog vala ekspresionizma, apstraktnog ekspresionizma, ali i kaligrafije i lirske apstrakcije, s izraženom kontemplativnom komponentom.
Vizualni košmar
S obzirom na te morfološko-stilske korijene, radovi slikarice Jadranke Ivaniš Yaye promatrača već na prvi pogled u potpunosti uvlače u svoj moćni svijet arhetipova, simbola i vizualne magije. Taj fascinantni vizualni košmar namjerno je upisan i izrezan od komadića različitih materijala u polje slikokolaža, kako bi se podcrtao simultanizam iskustava i događaja današnjeg svijeta, ali i vrlo intenzivno upisanog osobnog iskustva umjetnice.
Jadranka Ivaniš Yaya u kontinuitetu razvija ekspresionističku ideju suvremenog urbanog šamana koja se odlično uklapa u recentne tendencije, posebice u bliskoj nam austrijskoj i njemačkoj umjetnosti, a ne samo na njihovu tradiciju Novih Divljih (Die Neue Wilde) i Josepha Beuysa. No bliska je i nadrealističkom repertoaru s motivom tzv. licâ-maski kao i iskustvima plemenske umjetnosti (tribal art). U nekim ćemo njezinim prizorima podjednako prepoznati senzibilitet Karela Appela, Victora Braunera ili Juliana Schnabela, kaže Körbler.
U novom ciklusu slika i slikokolaža u kombiniranoj tehnici akrila, kolaža i dekolaža, umjetnica stvara niz složenih planova i prizora s bezbrojnim detaljima piktogramske naravi, koji svi zajedno pikturalno funkcioniraju kao snažna vizualna cjelina.
Poligon slobode izražavanja
Stoga i u naslovu izložbe Jadranka Ivaniš Yaya ukazuje na važnost igre u umjetničkom stvaranju, mogućnost improvizacije, slučaja i pogreške koji nam daje šansu kretanja iz početka. Kao nešto što označava istinski poligon slobode istraživanja i što umjetnika u radu može odnijeti u sfere podsvijesti bez zadrške. Sama je umjetnica u više navrata istaknula kako je svaka slika rezultat promjene koju je ona u njoj napravila, odnosno, ‘slika je zapravo mene naslikala’.
Jadranka Ivaniš jednako tako afirmira u svojim djelima tezu kako umjetnost u današnjem društvu može osvještavati promatrače izvan uskih kanala ideologije, politike ili kulturoloških teorija i zadržati važnu estetsku komponentu uz decentno upisan bunt i revolt.
Umjetnost je duboki korektiv
Pa ako je to i svojevrsna varijanta urbane džungle, važno je da niti na koji način nije previše sterilno, dekorativno i pretenciozno ispolirana i da nije podložna bilo kakvim stereotipima i konvencijama. Umjetnost za nju nije intelektualna igra, ona promatrača zatravljuje, šokira i vraća arhetipovima. Ona je duboki korektiv naših poremećenih emocija koje nam nameće suvremeno, u mnogo čemu perverzno i dehumanizirano društvo, zaključuje Iva Körbler.
