Prije devet godina Zitu su spasili iz romskog naselja. Zapuštenu, bolesnu, bez dlake, sa šugom.
Na privremenom smještaju su je izliječili i pokušali je udomiti. Zvali su je Dumbo. Imala je sedam mjeseci, bila je divlja, neotesana, nesocijalizirana. Mijenjala je domove, ljudi bi je uzeli, ali su brzo odustajali od nje. Vraćali su je nazad bez da su Ziti dali priliku.
I Vrapče je bila opcija, ali vraćanje psa ne
Danas je Svjetski dan zaštite životinja. Priča o Ziti, zapravo priča o Sonji, ili priča o Ziti i Sonji, neka bude sveta knjiga svima koji pomisle ikad u svoj dom dovesti ikakvu životinju, u ovom slučaju psa.
Zagrepčanka Sonja Švec Španjol o Zitinim navadama znala je sve. Znala je i da je svi vraćaju i da je nitko ne želi. Nitko s njom nije mogao izaći na kraj.
– Volim izazove i nikad ne odustajem. Zaljubila sam se u nju na prvi pogled. Vraćanje u udrugu nije bila opcija makar ja završila u Vrapču. Bila je krajnje nemoguća. Piškila je uvijek i stalno, od sreće, od tuge, od uzbuđenja, od straha, od veselja. Kad bi joj se itko pokušao približiti, ona bi čučnula i popiškila se. Izludila sam s njom nekoliko puta. Zavlačila bi se ispod stola i lajala, nije slušala, imala je poremećaj pažnje. Dvije minute nije mogla biti na miru. Pomislila sam si što mi je to trebalo, ali nisam odustajala. Bogami, ni Zita nije – prisjeća se teških i mučnih početaka Zitina zauvijek udomiteljica Sonja.
Ta neotesana Zita
Nakon nekoliko mjeseci intenzivnog druženja i međusobnog izluđivanja njih su dvije našle zajednički jezik. Zita se smirila, shvatila da je neće vratiti i da joj sa Sonjom i s njezinim suprugom uopće nije loše. A bila je tu i Sia, pseća cimerica, frendica koju je mogla gnjaviti do besvijesti. Shvatila je Zita da je svi obožavaju, imala je brdo jastuka koje je ona obožavala, balkon za sunčanje, a ni klopa nije bila loša.
– Tad je njena prava osobnost izašla na vidjelo. Skužili smo da je Zita velika maza, totalna šašavica i najveća pričalica. Svima u kvartu bi sve ispričala i na sve im se požalila. Najveća trač baba ikad! – opisuje Sonja psa od kojeg su svi odustali.
Ziti nitko više nije mogao odoljeti. Putovala je sa svojim ljudima, radovala se, uživala, spavala u bizarnim pozama praveći umjetničke instalacije od jastuka. Voljela je snijeg, šumu, jurnjave u psećim parkovima, uspijevala u nemogućim misijama, i one najtvrdoglavije pse nagovoriti na igru. Ta neotesana Zita.
Rajska vrata
Svemir joj je prvo dodijelio patnju, a onda joj presudio put kroz rajska vrata, prvo u Sonjin zauvijek dom, a sada tamo iza duge. Zita je zauvijek otišla prije dva dana, u ponedjeljak 4. listopada. Oboljela je od karcinoma, ali je i posljednja četiri mjeseca od dijagnoze imala svu ljubav ovoga svijeta. Zita je sa Sonjom u devet godina zajedničkog života imala ono što svaki pas treba i mora imati.
– Ostat ćeš zapamćena kao najosebujniji pas ikad. S karakterom i s neodoljivošću koji pomiču granice, kao najveća pričalica, mazilica i spavalica. Nedostajat ćeš jako. Neizmjerno. I nikada nećeš biti zaboravljena. To je jednostavno nemoguće. Čim sam te vidjela znala sam da ćeš biti prvi pas kojeg sam sama odabrala. Prvi pas koji je bio baš moj. Što god ovi njurgavci u familiji govorili da si naša. Jesi. Ali si prvenstveno bila moja – oprostila se velika Sonja Švec Španjol od Zite, psa kojeg nitko pri nje nije volio…
Sonjinu oproštajnu priču o životu sa Zitom možete pročitati na njezinoj internetskoj stranici PerceiveArt.
