Tijekom arheoloških istraživanja u Velikom Taboru, pronađeni su ostaci pećnjaka koji su ukrašavali jednu od kaljevih peći u dvoru obitelji Rattkay. Za pećnjake se smatra da su stari oko 400 godina, ali zanimljivi su upravo zbog specifičnog lika koji ih krasi – vile Meluzine.
Ta ‘dvorepa sirena’ je bila i ostala jedan iznimno popularan umjetnički motiv, isprva u legendama i pričama, a ubrzo i u slici.
Zmijski rep
Meluzinina priča se uklopila u popularne ideje o čudnovatim stvorenjima koja su bila kombinacije životinja i ljudi. Naime, od Homerove Odiseje poznata su bića nazivana sirenama koje su bile prikazivane kao spoj ptice i čovjeka, da bi se sa stoljećima razvile u prikaz s ribljim repom i ljudskim torzom i glavom.
Prve meluzine ipak nisu bile sirene, već su u legendama prikazivane kao prekrasni ženski likovi koji su umjesto nogu imali jedan zmijski rep. Tako je i opisana u prvoj zapisanoj proznoj verziji svoje legende, romanu Meluzina ili plemenita povijest Lusignana sastavljenom oko 1393. Autor je bio stanoviti Jean d’Arras koji je djelo napisao za svog zaštitnika, vojvodu Ivana od Berryja.
Do konačnog suda
Meluzinina priča je postala izvanredni uspjeh, te je uskoro prepisana u stihu, a kroz stotinjak godina je prevedena na druge europske jezike, prije svega na njemački, što je i djelomično utjecalo na njezinu prisutnost u (prvo)tiskanim izdanjima.
Njemačka Meluzina je tiskana 27 puta do kraja 16. stoljeća, kao neka vrsta onovremenog džepnog izdanja, a do tog vremena je priča bila prisutna i u engleskoj, španjolskoj, nizozemskoj, češkoj i poljskoj inačici, a u 17. stoljeću je prevedena i na danski i ruski jezik.
Izvorna legenda, kako ju je zabilježio Jean d’Arras, govori o tragičnoj sudbini ljubavi vila i ljudi. Prvo u primjeru Meluzinih roditelja, vile Presine i kralja Elinasa (kralj Albe – sjeverni dio Škotske). Presina i Elinas su bili sretni sve dok Elinas nije prekršio obećanje i iznevjerio svoju suprugu i tako navukao prokletstvo na oboje. Presina je uzela svoje tri kćeri na otok Avalon i tamo ih sama odgajala. Meluzina se jednog dana htjela osvetiti ocu za izdaju majke i čitave obitelji, te ga je htjela zarobiti na planini.
Kad je majka saznala što su Meluzina i njene sestre učinile sve ih je kaznila, a Meluzinu najviše. Mlada se vila svake subote trebala pretvarati u zmiju, sve dok ne bi našla nekoga za koga bi se udala i tko bi joj obećao da je neće vidjeti u te dane. Kad bi se to obećanje prekršilo, Meluzina bi se morala zadržati u zmijskom obliku do konačnog suda.
Prokletstvo sinova
Meluzina je ipak uspjela naći mladog plemića koji bi je zavolio i obećao joj sve što je htjela. Bio je to Rajmundin, začetnik vladarske dinastije Lusignan. On je tijekom jahanja naletio na Meluzinu te se zaljubio u nju i htio se vjenčati njome, no Meluzina je prvo zatražila da joj obeća da ju neće pitati kako provodi subote – niti kamo ide, niti što radi.
Rajmundin je pristao, oni su se vjenčali u veličanstvenoj i bili su sretni zajedno. Meluzina je gradila njihovu pokrajinu, dvorce, samostane, gradove i moć obitelji je rasla. Imali su i mnoštvo sinova, čak deset, ali velik broj tih sinova je imao neku vrstu deformacije. Eudes je, primjerice, imao jedno uho puno veće od drugoga, Antonije je na obrazu imao znak lavlje šape, Geoffrey je pak imao zub velik poput veprove kljove, a Horrible je imao tri oka i bio je veoma okrutan.
Publikaciju ‘Meluzina, srednjovjekovna, a svevremenska’, možete kupiti u Dvoru Veliki Tabor. Nakladnik su Muzeji Hrvatskog zagorja – Dvor Veliki Tabor. urednica publikacije Kristina Pavlović autor Igor Razum, ilustracije su izradile Andrea Brlobuš i Majda Džanić Bogojević, fotografije Tomica Forko, lektorirala je Magdalena Franjčec, a dizajn i pripremu za tisak potpisuje Igor Vranješ. Publikacija je tiskana zahvaljujući potpori Ministarstva kulture.
