Čujemo se tu i tamo, većina nas radi, brinemo svoje brige. Prošlost ne pamtimo po epskim epizodama nego po druženju, međusobnoj podršci i uspješno obavljenim zadacima. Mirni sa sobom i s drugima jer smo i tada bili ljudi

Zamišljajući proslavu Oluje nakon 25 godina mislio sam da će to biti dan u kojem ćemo se, vjerojatno nas nekolicina učesnika i prijatelja, prisjećati akcije u kojoj smo sudjelovali kao zreli, ali još uvijek mladi hrvatski vojnici.

Nade, snovi, ciljevi

Oluja je za nas bila iznenadna, ali očekivana akcija koja je trebala označiti početak kraja neizvjesne sudbine okupiranih hrvatskih teritorija. Nismo bili profesionalci, u rat smo išli sa svojih radnih mjesta ili iz domova, bez psihološke pripreme, iako nas je bilo puno koji smo iskustva imali još od samih početaka rata u Hrvatskoj.

Nadali smo se da će se ponovnom integracijom okupiranih teritorija u našoj državi stanje normalizirati te da ćemo nastaviti živjeti onako kako smo živjeli krajem osamdesetih ili još bolje, nastavljati ostvarivati svoje snove i ciljeve, a onima koji su stradali vratiti duševni mir i koliko toliko normalan život.

Nismo tražili statuse

Svoje strahove i tjeskobe vješto smo prikrivali pred drugima odajući dojam nepokolebljivosti i odlučnosti. To je otprilike bilo razmišljanje nas povremenih, odnosno pripadnika jedne od pričuvnih gardijskih brigada s konkretnim zadatkom – probijanje crte bojišta i vraćanjem otetog teritorija pod jurisdikciju RH.

U Hrvatskoj vojsci bilo nas je raznih profila, zanimanja, stručne spreme i civilizacijskih normi. Nismo očekivali hvalospjeve, pompozne epitete ili statuse. Tako je bilo tada. A danas?

Gledam najgrlatije ‘branitelje’, mahom su to ostarjeli čovječuljci koji su se uspjeli ogrebati za braniteljsku penziju, s punim ustima domoljubnih floskula i poštapalica u nedostatku nekih drugih sadržaja u životu. Branitelji, koji su podnijeli stvarni teret rata i zaslužili mirovinu zbog patnji, invaliditeta ili stresa, uglavnom se samozatajno bave nekim svojim brigama i rijetko se pojavljuju u javnosti. Dobrim dijelom i od sramote koji su im priskrbili mnogobrojni foliranti i profiteri, a slično misle i oni koji dalje rade svoj posao i brinu o egzistenciji sebe i svojih obitelji.

Nije trebalo tako biti

Jer biti branitelj nije trebalo biti ničije profesionalno zanimanje do kraja života, nego časno služenje domovini u određenom razdoblju!

Biti branitelj nije politička kategorija nego neutralna pozicija profesionalca u službi svoje države. Kao hrvatski vojnici ponosili smo se profesionalno obavljenim vojnim zadaćama za vrijeme Oluje.

Nakon završetka akcije polako nas je počela obuzimati nelagoda. Počele su se pojavljivati informacije o (ne)djelima za koje smo mislili da su baština onih s druge strane, a ne nas civiliziranih hrvatskih vojnika. Jer hrvatski vojnik nije ni jedan od onih koji su palili kuće i ubijali civile. Hrvatski vojnik je častan pripadnik vojske koja je obavila svoju zadaću u skladu s pravilima vojnog postupanja i visokim moralnim načelima.

Kreature rata

Za one koji su se odmetnuli od tih načela nije trebalo biti milosti, a kamoli dozvoliti takvim kreaturama da svoje zločine pravdaju nekakvim reciprocitetom ili kakvom drugom nemoralnom usporedbom, jer to nisu hrvatski vojnici niti su to ikada bili. To je ljudski šljam, ma koji si pridjev i ime nacije prisvajao.

Ali nemoral je bio prisutan u samom vrhu Hrvatske vojske. Generali, koji bi po izobrazbi trebali biti školovani časnici u rangu doktora znanosti poput generala Tusa, Špegelja ili Stipetića, nisu bili ni sjena stručnih i časnih ljudi koji su trebali voditi Hrvatsku vojsku.

Koje su to zadatke obavili vojnici bez izobrazbe da su u svojim ranim dvadesetim godinama života od konobara, šofera ili skladištara u par mjeseci postajali generali, a danas su ugledni biznismeni, dok mnogi sposobni vojnici, časnici i dočasnici nisu napredovali gotovo ni čina?!

Na žalost, takvi će i danas iz ruku predsjednika republike primiti odlikovanja.

Moralni jad i bijeda političara

Vidim zadnjih dana javljaju se borci za nacionalni status Hrvata zabrinuti jer kriva djevojčica iz krive kolone govori u Saboru. Pa zašto niste pokazali brigu za pravu djevojčicu već davno prije? Znate li gdje je? Kako živi?

Rasprava o tome koja djevojčica, iz koje kolone ima pravo, a koja ne nastupati za govornicom Sabora pokazuje sav jad i bijedu moralnog stanja naših političara.

Kao vojniku mučno mi je bilo gledati na brzinu napuštene dječje sobe, ostavljen ručak na obiteljskom stolu, prestrašene ljude na traktorskim prikolicama…

To ne smije biti opravdavano tragedijama i nesrećama ljudi koji su ’91. morali napuštati svoje domove u još težim okolnostima koje su nas svojedobno i motivirale da uzmemo puške u ruke. Licitirati ljudskim tragedijama i sudbinama za hrvatskog vojnika je sramotno i nečasno. Na takvu se razinu mogu spustiti jedino političari i zvijeri. Časni vojnici ne!

A bili smo tako ponosni…

Profesionalnim predstavnicima branitelja kroz stotine udruga sumnjivog kredibiliteta poručio bih da izvjese barjake na kladionice i birtije, jer je zbog takvih se ljudi srame isticati hrvatske barjake na ovaj nacionalni praznik.

Vi ste zagadili i obeščastili ime hrvatskih vojnika i branitelja.

A sjećam se, bili smo tako ponosni kad su nas naši sugrađani dočekali na povratku iz akcije Oluja.

Autor teksta Krešimir Končevski bio je hrvatski branitelj i sudionik Oluje