Danas je promocija moje prve knjige, zbirke poezije Akrostih šutnje. Promociju organiziraju izdavač Das Wort i knjižnica. Bit će kolača, pića, knjiga… A bez vas to ne bi bilo to.
Šutnja… Najveći čovjekov neprijatelj, ali u pravilnoj dozi – savršenstvo misli, da ne kažem
nirvana. Umjesto da težimo tome, mi pribjegnemo ovoj prvoj krajnosti i sve upropastimo.
Ljudska glupost. Karma.
Prepoznavanje šutnje
Pretpostavljaj, osuđuj, šuti. I nije ni čudo da znatno kasnije, izdavač kojem sam povjerila svoje pjesme, predlaže naziv zbirke Akrostih šutnje. Prepoznao je šutnju u mojim pjesmama. I onu ‘dobru’ i onu ‘razaračku’.
Pišem otkako znam za sebe. A znam se skoro cijeli život. I još uvijek se upoznajem. No
pokušat ću reći ponešto o sebi što sam naučila do sada.
Rođena sam 15. kolovoza 1980. i živim i radim u Oroslavju. Imam jednog supruga i troje djece. Upravo njih četvero imat ćete priliku slušati: djecu kako interpretiraju stihove, a supruga za gitarom. Uz njega, tijekom blokova poezije, pjeva Sebastijan Fuštin. S njima dvojicom sam svirala u bendu i žarila i palila zagorskom rock demo scenom. I zbog tog dueta sam jako sretna, jer odražavaju jedan od mojih najdražih perioda u životu.
‘Sportski’ uspjeh
Danas sam trenerica atletike. Najviše radim s djecom od 7 do 14 godina. Oni su me proglasili za najdjetinjastiju trenericu na svijetu. A meni je to kompliment. Ne smijemo zaboravljati na dijete u nama i moramo mu uvijek dati da živi. Tek tada smo cjeloviti ljudi. Odraslima je sve teško i nemaju hrabrosti u sebi.
Bavim se i natječem u mnogim atletskim disciplinama i ne znam koja mi je draža od koje. Ipak ću istaknuti nekoliko pretrčanih maratona (42,195 km). Imam i nešto medalja pa i pokoji pehar. Ipak, ovu zbirku smatram najvećim ‘sportskim’ uspjehom.
Svoje pisanje podijelila bih u tri ciklusa. Baš kao što sam, spontano, odabirući pjesme za ovu zbirku, i nju podijelila u tri ciklusa. Nekako me ta brojka tri ide ovih dana…
Traži se bilježnica
Prve pjesmice bilježim u malu žutu bilježnicu tamo negdje pred polazak u prvi razred, pa do kraja nižih razreda. Bilježnica je zagubljena, pa ako znate za nju (crvenim slovima pisalo je ‘pijesme’ s prekriženim ‘I’), platim pivo. Neopisivo mi nedostaje. Možete me i cijelom gajbom ucijeniti.
Zatim drugi ciklus, kada nam je profesorica hrvatskog jezika u sedmom razredu čitala
Krležine Čežnju i Nemir – ja ‘okidam’! Bacam se ponovno na poeziju i, neskromno rečeno,
baš su bile super. Neke su bile tiskane po školskim časopisima, Modroj lasti, SMIB-u, a išla bih i koji put u srednjoj školi na Lidrano. Ili je to bilo samo jednom? Ne sjećam se…
No, ovim stilom i ovom (ne)pameću, pišem neke tri godine. Gotovo da nema natječaja u
kojem mi pjesme nisu pohvaljene, nagrađene i/ili otisnute u njihovim zbornicima. Pišem i na štokavskom i na kajkavskom, od haikua do kratkih priča.
80 za zbirku
Logičnim slijedom nastavljam niz, javljam se potencijalnom izdavaču moje samostalne
zbirke, koji mi odgovara nakon tri dana i – ostalo je povijest. Sve se odvilo nekom brzinom
svjetlosti.
Teško mi je izdvojiti jednu pjesmu uz ovaj članak. Bilo mi je teško izdvojiti i njih 80 za zbirku. No, pokušajmo ovim haibunom (haiku 5-7-5 forma (br. slogova u stuhu) s pjesmom u prozi.
svi moji snovi
u tek jednu misao
o tebi stanu
BOMBONIJERA
Polako odmotavam celofan sa svakoga novog dana
Tražim tragove tvojih dodira
I kako preskočiti još jedan dan.
U džepove guram izgužvane omote žudnji
Duboko sakrivenih od pogleda
Ne pišem više jer predobro čitaš
A moj je život uvijek tu negdje između redaka –
Ne želim da me znaš
Mjesto toga
Prazni svjetovi škripuću pod mojim koracima
A suze stavljaju masku novoga snijega
Izlazim
Još jedna neprospavana noć polako na izmaku svojih snaga
Poput mene
Čujem pahulje pod mjesečinom
I osjećam, samo i osrebreno,
Svaka ja već je i previše obuzeta tobom
