‘Jebate, se me boli’, bile su prve riječi koje je Stjepan Medvedec (52) progovorio nakon 30 minuta kliničke smrti

U život ga je vratio tim Hitne medicinske službe iz Krapine, dr. Iva Miloš, tehničarka Matea Hršak i vozač Zdravko Presečki.

‘Kak da se zgasil televizor’

– Bog zna kaj su oni mene ispitivali i kaj sam im ja sve rekel. Kaj god da su me pitali, se bi im povedal – priča nam Stjepan Medevedec iz Šemnice kraj Krapine, mjesec i pol nakon što se, kako sam kaže, drugi puta rodio.

– Ja se ne zmislim ničega. U magli mi je da je vozač vozil ko lud, da je doktorica fejst kričala ‘brže…imamo ga…nemamo ga…’. Al’ meni vam je to sve mutno. Kak da vam neko zgasi televizor i ostanete u kmici – prepričava nam Medevdec, koji se sad od srca smije.

A od srca je i krenulo. Pozlilo mu je 10. listopada, srušio se na dvorištu ispred kuće. Zavod za hitnu medicinu Krapinsko-zagorske županije poziv je dobio u 15.01. Za osam minuta bili su u Šemnici.

– Ključnu je ulogu odigrala pacijentova susjeda Marija Šalković, medicinska sestra u Domu zdravlja, koja je započela laičku reanimaciju. Kad smo mi stigli, preuzeli smo reanimaciju aparatima. Nakon što smo ga dva puta ‘šokirali’, dobili smo ritam, aplicirali lijekove i jurili prema Krapinskim Toplicama u Magdalenu. Održavali smo mu dišni put putem do bolnice. Uspio je prodisati samostalno i počeo je odbacivati samopomagalo za održavanje dišnog puta. Progovorio nam je u transportu – ushićeno se prisjeća mlada liječnica Iva Miloš (30).

Ne sjeća se ničega

Kaže da taj dan i tog čovjeka nikada neće zaboraviti. Od trenutka kad mu je pozlilo do uspješne reanimacije prošlo je punih pola sata.

– Onesvijestio se zbog poremećaja rada srca. Njemu je srce stalo. Umjesto njegova srca, dok mi nismo stigli, srce je ‘kucala’ susjeda Marija, a nakon toga mi. Bila je to velika borba. Kad se ‘vratio’, odgovarao nam je na pitanja, ali se on toga ne sjeća. Prve riječi, još tijekom transporta, bile su mu ‘Jebate, se me boli’ – smije se dr. Miloš.

Kaže da joj je odgovarao na sva pitanja. Medvedec se ne sjeća ničega.

Medvedec je iznenadio tim Hitne pomoći koja ga je vratila u život. I plakali su i smijali se pri susretu (Foto: Ni Zagorje malo)

– Znam samo da bum doktoricu zapamtil za cijeli život. Ne sjećam se njezinog lica, al sam zapamtil glas i nigdar ga ne bum pozabil – priča nam Medvedec.

Nakon što su ga pregledali u bolnici u Krapinskim Toplicama, Medvedec je već bio potpuno stabilan. Prevezli su ga u Opću bolnicu Zabok. Morao je na šivanje jer je pri padu udario glavom u beton.

– A i mi smo mu tijekom reanimacije slomili rebra – ‘priznaje’ dr. Miloš.

– Dali smo se 110 posto i posljedica slomljenih rebara je neminovna – pojasnila je.

– Joooj, ta rebra su me največ boljela. A kaj bi im zameril, pa tak sam se i rodil drugi put. Petru sam pobegel z vrata – smije se Medevedec i kaže da se sad svi možemo smijati na njegov račun.

Darovao im zlatna srca

No, opravak nije bio brz. Ne zbog srca. U Klinici Magdalena u Krapinskim Toplicama ugradili su mu kardioverter. Ali je Medvedec, dok je sa slomljenim rebrima ležao u Općoj bolnici Zabok, dobio upalu pluća, a na to i – koronu. Oporavljao se četiri tjedna, smršavio 12 kila.

– Ja sam se samo potrudil dvaput rodit. Zahvaljujući susjedi Mariji, doktorici Ivi, tehničarki Matei i šoferu Zdravku, koji me tak peljal da su me ove dve morale dobro držati da ne opadnem. Spasili su mi život i nigdar im se ne bum mogel dosta zahvaliti. To treba znati. Kaj ja znam kaj napravit s čovekom kad mu je slabo. Poleješ ga z vodom, ne bum mu išel u zube puhat kad ne znam – smije se Medvedec i sam sebi.

Od srca je sve počelo, sa srcem je završilo. Stjepan Medvedec kaže da se baš ovim srčekom morao zahvaliti ekipi Hitne (Foto: Ni Zagorje malo)

Ovih je dana iznenadio svoj spasilački tim. Došao je na Hitnu, ali ne kao pacijent već kao potpuno zdrav čovjek. Svakome je darovao – srce.

– Kad nakon svega vidite da taj čovjek stoji na nogama, da je pred vama, da razgovara s vama… Nema tih novaca koji to mogu nadomijestiti. Smijali smo se i plakali – kaže nam dr. Iva koja, međutim, sebe stavlja u drugi plan.

‘Srce će sa mnom u grob’

– Nakon susjede Marije, Matea i Zdravko, tehničarka i vozač, oni su bili ključni. Brutalno su to odradili. Napravili su nevjerojatan posao. Bitan je tim, on je bitniji od mene. Oni bi se bez mene snašli, ja bez njih ne bih – cijelo vrijeme dr. Miloš isticala je njihovu ulogu.

Ova mlada liječnica u Zagorje je došla iz Sinja. Kaže, ‘malo da vidim kako je’. Zagorjem je oduševljena.

– Malo me muči jezična barijera. Niti oni razumiju mene niti ja njih. Ali imam tu tim prevoditelja – smije se ova simpatična liječnica.

No, nakon smijeha njezin vedar duh ‘potone’.

Dr. Iva Miloš, Sinjanka na privremenom radu u Zagorju, kaže da darovano srce nikada neće skinuti s vrata (Foto: Ni Zagorje malo)

– Teško je sada. Ne zato što imamo puno posla već zato što su ljudi doista teško, teško bolesni. I zato nas ovakve situacije, kao s gospodinom Medvedecom, neopisivo raduju. Kad dođe i kaže vam ‘hvala vam što sam tu’… – pomiješali su se doktorici osjećaji tuge i sreće.

– Zaslužili su to srce. Teško je bilo kaj reći. Teško se zahvaliti, najti prave riječi. Moral sam im odnesti ta srčeka. A tu ekipu ne bum nikad pozabil – ponovno se zahvaljuje Medvedec koji je danas zdrav čovjek.

– Nikada neću skinuti to srce koje mi je donio. Ono će u grob sa mnom – kaže dr. Miloš, Sinjanka čiji će glas Stjepan Medvedec zauvijek pamtiti.