U spomen na velikana hrvatske povijesti bana Josipa Jelačića Turistička zajednica grada Zaprešića raspisala je literarni natječaj ‘Trenutak uspomene’.
Između gotovo 200 pristiglih radova iz cijele Hrvatske u konkurenciji radova učenika srednjih škola na hrvatskome jeziku nagrađen je i rad Marije Ban, učenice 4. a razreda Gimnazije Antuna Gustava Matoša iz Zaboka.
Ana je napisala literarni rad pod nazivom Putniku.
– To je elegično intonirana priča koja se može čitati i kao pjesma u prozi. Rad oduševljava pronicljivim poredbama i sjetnom intonacijom koja je posve u skladu s odabirom motiva koje promišljanjem i dovođenjem u međuodnose autorica izdiže iz stvarnosti. Posebno se ističe ujednačen i vrlo definiran stil, detalji koji iskrsavaju pred očima i izazivaju trnce – rekla je o Marijinu radu članica žirija Snježana Babić-Višnjić, predsjednica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Pročitajte njezin nagrađeni rad.
PUTNIKU
Staza kojom su tada protjecali njegovi koraci bila je nalik sagu krhka tkanja nad kojim je njegov hod postao ekvivalentan mekoći brašna. Bio je to hod nalik plesu u kojem ga je nježnost, nekada vojne koračnice, nosila kroz zrak, prostor i tišinu. Osluškujući tako prolaznike koji teku niz bulevar, prodavače cvijeća i vrijeme koje nestaje, On izvadi sat iz desnog džepa lanenih hlača. Pola šest, promrmlja u bradu, usporedno motreći kako dan pod ruku hvata noć. Pogled zatim usmjeri lijevo, pa desno, tražeći nju.
I nije mu trebalo dugo da je primijeti. Nju, ispod sata, dok je hranila ptice, slobodu, a masa se gubila u blizini. Nesvjesno je sjeo na otrcanu drvenu klupu naspram njoj i šutke je pratio. Prijeđe prvo pogledom crte njezina lica, zatim dlanove, pohabani kaput i bjelinu kruha koji je prelamala na sitne komade. Fragmente spokoja, pomisli. Ona se pak obraćala golubovima i jesenjem lišću koje je padalo, naizmjence mrmljajući i šapućući lažne blagoslove i kletve. Isti taj kruh kojim je hranila golubove slijepim gestama prinosila je i svojim ustima. Lice joj je bilo naborano, ali ne i staračko. Kao da je tamo zabilježena mreža svih gradskih ulica.
Nepravilne ceste i željezničke trake kao one poduže prazne linije na licu te Djeve. Njihova sjecišta i svaka od tih šest pjega na kapcima. Tamni, crveni krovovi domova i neoborive tvrđave grada, ožiljci i osušena krv. Trgovi, perivoji i zakutci. Rumeni obrazi i podočnjaci. Blijeda koža ožiljaka koja je izrasla u spomenike trijumfa dok je na glasnim večerama teklo vino i svirala lutnja. U pospanim jutrima On ju je hranio marelicama i mitskim pričama jezikom sajamskih vračara. I skoro ostao zatočen u bezvremenosti mramora.
Anatomija lica i topografska karta.
Paralele onoga što smo bili i svjedočanstvo današnjice.
Kadra je Ona za oboje; drži jedno u obrazu poput koštice trešnje dok šapuće drugom.
