Došel je i taj dan, vrijeme kad svaki bedak smije bacati petarde. I dok smo (bez pucnjave) slavili i veselili se kaj je i Zabok odustal od vatrometa, dežurni kritičati posijali su toliko gluposti da ih pas s maslom ne bi pojeo.
Glavni im je ‘argument’ kritika ‘da se tak’ zalažete za ljude kak’ se zalažete za živinu…‘. Koja odvratna stvar za reći. I vrlo glupa. Kak’ itko može znati koliko pomažemo drugim ljudima? Trebamo sve objaviti javno? Živine koje spominju živa su bića koja isto osjećaju, ali ne mogu govoriti, pa smo mi odlučili biti njihov glas.
Svijetu ste nebitni, mali i prolazni
Nikome ne radimo zlo, borimo se za njihova prava jednako kak’ netko odluči boriti se za neku drugu ranjivu skupinu. Kaj tu ima loše? To jedino može smetati egotriperima ili narcisoidnim ljudima koji smatraju da su ljudi posebni, da su neki bitan fatkor na ovome svijetu.
Spoiler alert! Niste! Svijetu ste nebitni, mali i prolazni. Vrijedite jedino kao dio cjeline, a tu cjelinu čine sva živa bića i priroda, biljke, rijeke, planine…. Kad shvatiš koliko si nebitan, prestaneš biti opsjednut sam sa sobom, a to otvara brojna druga vrata. Svaki cvijet, drvo, životinjica, ljudsko biće, shvatiš da je sve jednako bitno. Svi vrtimo svoj maleni kotačić u tom genijalnom izumu koji se zove Život.
Govorite ‘To je tradicija. To je jako lijepo i traje pol sata jednom u godini‘. I genitalno sakaćenje djevojčica i žena u brojnim afričkim i azijskim zemljama je isto tradicija, trebamo li i tu tradiciju poštovati?
Pojedinci ne izlaze iz prošlosti
Ivanjski krijesovi su tradicija, bombardiranje za Novu je glupost. Neke običaje, kada shvatiš da su loši, odbaciš. Kak’ da inače napredujemo kao društvo? Vatromet je vizualno lijep? Slažem se. I meni je bilo lijepo kada nisam znala koliko je štetno i koliko patnje uzrokuje. Obožavala sam i petarde, dok mi ko maloj jedna nije skoro ruku raznesla. Taj vrisak moja mama nikad ne bude bude zaboravila. Isto kak’ i svi oni roditelji čija su djeca napravila slično s*anje, posebno roditelji onih klinaca koji nisu imali sreće oporaviti se nakon par tjedana, nego su ostali bez prstića (ili nekaj gore). Evo, zadnji primjer je onaj klinac od prije par dana. Vjerujem da bi se se njegovi roditelji složili sa mnom, bez obzira kaj su o tome mislili do neki dan.
I dalje živimo u društvu koje to opravdava i kaj je još gore, društvu koje to i potiče. Jer klinci gledaju kaj odrasli rade. Mislim da bi trebali tradiciju paljenja vatrometa zamijeniti civiliziranijim i tehnološki naprednijim alternativama, kojih sad fala Bogu ima jako puno i koje isto mogu biti itekak’ atraktivne. Ne živimo više u prošlom stoljeću, koliko god se pojedini iz njega ne daju van.
Traje pol sata?! Ma daj, traje tjednima.
Kaj tu nije jasno?
‘Kakvi su to psi koji se boje?.. Nekada su psi bili glavni u II. svjetskom ratu… Kad budu psi prestali lajati i stvarati buku i kad budu prestali s*ati po ulicama i parkovima?…‘, komentirate. Kao prvo, koji jeb$ni rat?! Pun kufer bi nam trebal biti ratova i smrti. No, ali ajmo malo i o tome. Vojni i policijski, radni psi, njemački, belgijski, nizozemski ovčari…
Ne trebaš otići u prošlost. Imamo sadašnjost. Jeste vidli kaj ti psi mogu? Ne boje se pucnjave, vatrometa niti petardi. Brutala od životinje, ali to je radni pas. Radni! Kaj tu nije jasno? Obučeni su za to. S tim se psima radi. Nemamo mi doma radne pse. Koji vam je?! Ak’ tebi pas nije za kuću, nemoj ga imati. Jednostavno je.
I da, buka i svjetlosno zagađenje ne plaši samo kućne ljubimce, peseke i miceke. Boje se i sve ostale životinje. Posebno ptice. Od šokova uzrokovanih bukom, mnogo životinja ugine. Zakaj je to tolikom broju ljudi nebitno? Zakaj ljudi misle da su bitniji od bilo kojeg drugog živog bića na ovoj planeti?
Ako vas već boli briga za životinje, zakaj onda ne mislite na druge ljude koji se boje, na djecu koja se boje? Ako ne želite zbog sebe, zašto ne prestanete zbog njih? Vjerujem da u dubini svojeg srca svi znaju da to nije svijet koji žele ostaviti svojoj djeci.
‘Imaš štakore za pese’
Neki zazivaju kak’ je nekad bilo lijepo, niko nije prigovaral zbog vatrometa. ‘S tim ne budete ništ’ postigli. Vatrometa i pucnjave bude, sad još i više…‘, prijete po društvenim mrežama.
Bude vatrometa. Vraćamo se na civilizacijski minimum jer postoje pojedinci koji još nisu osvijestili da je to put kojim ne treba ići. Ali i ta mala odluka (Zabok bez vatrometa) je korak naprijed. Korak prema humanijem i civiliziranijem svijetu, kojeg bi mi bila čast biti dio.
‘Imaš štakore za pese, ko ti je kriv kaj se boje‘, sprdaju se.
Moje Doli i Maša, koje spavaju sa mnom u krevetu od svog drugog mjeseca, se ne boje. One laju na pucnjavu. Angi, koji je udomljen kad je izgubio oči, a bio je vanjski pas čuvar na jednom imanju, on se boji. Jer je slijep i ne zna dal’ je u opasnosti i dal’ se treba sakriti… Mačka koja je došla iz šume i koja se već 10 godina slobodno kreće po vani kad hoće, ona se boji. Boji se mojih prijatelja autistično dijete mojih prijatelja, prestravljeno je… Toliko o tome.
‘Daj se pogle kak’ zgledaš’
Kad nemaju drugi ‘argument’ govore mi ‘Daj se pogle kak’ zgledaš, kaj ti uopće imaš kome kaj govoriti!’.
Ne sudi knjigu po koricama. Moji pirsevi i tetovaže jesu dio moje pojave, koliko god to nekim ljudima u 21. stoljeću nije jasno. No, to nije dio mojeg bitka i nikako ne govori o tome koliko u sebi nosim ljubavi, razumijevanja, prihvaćanja, tolerancije, sreće. U suštini smo svi jednaki, ma kak’ god izgledali izvana.
Nije mi namjera pametovati ili vrijeđati. Samo vjerujem da ponašanje, koje bilo kojem drugom živom biću uzrokuje strah i patnju, a toga smo u nekom trenutku postali svjesni, ne bi trebalo biti društveno prihvaćeno i poželjno ponašanje.
Umjesto toga slavite tak’ da se grlite, ljubite, veselite, pjevajte sa svojim najmilijima.
Volite! To je tradicija koju vrijedi očuvati.
