U Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici dio je postava posvećen Hrvatskom narodnom preporodu, razdoblju u kojem Hrvatsko zagorje postaje središte društvenog i kulturnog života Hrvatske. Hrvatskim narodnim preporodom nazivamo razdoblje hrvatske povijesti između 1835. i 1848. i dio je europskog preporodnog 19. stoljeća u kojem su suvremenici uočavali buđenje, preporod već postojeće, ali usnule nacije.
Kulturno buđenje Hrvata
U razdoblju preporoda pripadnici građanstva, dijela svećenstva i plemstva započeli su široku djelatnost na kulturnom buđenju Hrvata. Ljudevit Gaj i njegovi pobornici smatrali su da se okupljanje svih južnih Slavena mnogo lakše može postići ukoliko prihvate zajedničko ime. U to se doba vjerovalo da južni Slaveni potječu od Ilira, pa su se hrvatski preporoditelji nazvali ilircima.
Preporoditelji su veliku pažnju posvećivali promicanju književnosti i osnivanju narodnih čitaonica, u kojima su se mogle čitati knjige i novine, izvodile predstave i koncerti. Osnovane su u Varaždinu, Karlovcu i Zagrebu.
Temelji hrvatske nacije
Vrhunac preporodne djelatnosti bilo je osnivanje niza kulturnih i gospodarskih institucija: Matice ilirske, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, Prve hrvatske štedionice, Narodnog muzeja i Narodnog doma. Do 1848. preporod je izvršio svoj osnovni zadatak, stvoreni su temelji hrvatske nacije kakvu mi danas poznajemo.
Početkom pravog preporodnog razdoblja smatra se izlazak prvog broja Narodnih novina. Pokrenuo ih je Ljudevit Gaj (Krapina, 1809. – Zagreb, 1872.). Nakon dobivanje dozvole od vladara, Gaj je 6. siječnja 1835. započeo s izdavanjem novina na hrvatskom jeziku. Novine horvatske s tjednim književnim prilogom Danicom horvatskom, slavonskom i dalmatinskom tiskane su na početku kajkavskim narječjem i pravopisom, kako bi bili prihvaćeni u kajkavskoj sredini civilne Hrvatske, a šira namjena književnog priloga bila je označena i njegovim naslovom. U Danici je izašla i Gajeva pjesma nastala dvije, tri godine ranije, Horvatov szloga y zjdinenye, poznata pod nazivom Još Horvatska nij propala. Ova je prva budnica postala uzorom prema kojem su nastale ostale rodoljubne pjesme, koje su imale važnu ulogu u buđenju nacionalne svijesti. Pjesmu će uglazbiti Ferdo Livadić, znameniti preporodni skladatelj.
Otpor ilirskoj ideji
Od prvog broja u 1836. godini novine nose i naziv ilirske. Gaj se svojim radom, ali i karizmatskom osobnošću, nametnuo kao vođa preporoda. Prema obiteljskoj tradiciji, Gajevi potječu iz Burgundije u Francuskoj. Otac Ivan bio je ljekarnik, majka Julijana, rođena Schmidt, iako njemačkog podrijetla, njegovala je kajkavštinu i izvršila znatan utjecaj na oblikovanje sinovih nazora. Gaj je gimnaziju pohađao u Krapini, Varaždinu i Karlovcu, a studirao u Beču, Grazu i Pešti te doktorirao filozofiju u Leipzigu.
Preko Novina i Danice provođene su akcije dogovorene u preporodnoj jezgri. Od prvog broja u 1836. godini novine nose i naziv ilirske, bez da je za to dobivena dozvola, a prelazi se i na štokavštinu. Gaj nije mnogo pisao, a redovito se javljao samo proglasima – pozivima na pretplatu – u kojima je davao preglede proteklog rada i smjernice za daljnje djelovanje. U kajkavskoj sredini javlja se otpor ilirskoj ideji, na što Gaj reagira ističući da su upravo ilirci obranili hrvatska municipalna prava od mađarskih presezanja.
Ženu mu nazivali kravicom, gajicom, prostom novinaricom
Težeći samostalnosti i lakšem promicanju svojih ideja, Gaj je 1838. osnovao i tiskaru u Zagrebu, u kojoj su tiskana sva značajnija djela preporodne književnosti. No tiskara mu nije donijela očekivanu materijalnu sigurnost. Stoga istovremeno, tražeći sredstva za svoj rad, počinje voditi i tajnu politiku, uspostavlja tajne veze s Rusijom nudeći se i za pokretanje ustanka.
Vrhunac političkog djelovanja doživio je s uspjehom Ilirske narodne stranke u županijskim skupštinama 1841. u Varaždinu i 1842. u Zagrebu. Smatralo se da je bitno pridonio uspjehu iliraca u Zagrebačkoj županiji. No s jedne strane zavist zbog Gajevih uspjeha, a s druge njegova tajanstvenost i uvjerenost u vlastitu povijesnu misiju te neslaganje u pitanju shvaćanja uloge književnosti, doveli su do raskola s najbližim suradnicima. U to se vrijeme (1842.) oženio Paulinom Krizmanić, nećakinjom opata Ivana Krizmanića. Odmah nakon zaruka počeo ju je uvoditi u društvo, pa kad je osnovano Društvo domorotkinja, ona je bila jedna od prvih članica. Među Gajevim prijateljima Paulina nije nikad dostigla mjesto koje je ranije zauzimala Gajeva majka, Julijana. Tako kada Vraz piše o Gajevim zarukama i nekom novcu koji je dobio, kaže: ‘On si, istina, ne će moći kupiti za te novce štalicu za svoju kravicu’. Kada je proglašen stečaj Gajevih, stanovnici Zagreba su im pjevali pod prozorom: Ni kraljica, /Ni banica./Neg Gajica,/Prosta novinarica.
Utjecaj na politički život
Paulinino obrazovanje nije bilo na visokoj razini i krug njezinih interesa nije bio velik. Jedina su joj literatura bili tada moderni pisci zabavnih romana, u njemačkom prijevodu. No njemački jezik i pravopis njezinih pisama izrazito je loš. Nije ni izdaleka imala intelektualne potencijale Gajeve majke, mada ju Gaj već od prvih dana braka naziva ‘majčicom’. Suvremenici su je zapamtili kao ljepoticu neobičnog tipa: za glavu viša od Gaja, neobičnih, pomalo istočnjačkih crta lica, možda baštinjenih od majke Rumunjke. Smatrali su ju ponosnom, oholom i nepristupačnom.
Zabrana ilirskog imena (1843.) osobito je uzdrmala Gajev osobni ugled, jer su ostali prvaci preporoda u Gaju i njegovom djelovanju vidjeli osnovni razlog za jačanje pritiska dvora. Prestaje javno nastupati, ali zadržava utjecaj na politički život. Za to vrijeme piše povijesno djelo Dogodovštine Ilirije velike, završava prvi dio i dobiva dozvolu za objavu 1846., no djelo ostaje u rukopisu.
Vlada mu financirala novine, on bankrotirao
Početkom 1847. bečka vlada odobrava Gaju godišnju subvenciju za novine, iako u njega nije imala puno povjerenja. Početkom revolucije 1848. Gaj je opet u središtu političkih zbivanja, vodi Narodnu stranku, sudjeluje u sastavljanju Zahtijevanja naroda. No uskoro je izgubio ugled zbog optužbi bivšega srpskog kneza Miloša Obrenovića da je od njega iznudio novca za politički rad, iako je u sudskom procesu oslobođen krivnje. Od 1849. Novine horvatske mijenjaju naziv u Narodne novine, koje od 1850. postaju vladinim službenim listom. Godine 1853. Gaj je uhićen pod optužbom za jugoslavensku revolucionarnu urotu, ali je iduće godine oslobođen. Ipak, 1858. je bankrotirao. Tijekom 60-tih godina opet prima od vlade subvencije za novine. Do kraja života nije se uspio vratiti na političku scenu, čemu je pridonijela i nepopularnost njegove supruge među preporoditeljima. Gaj će u većoj mjeri ostati zapamćen po onome što je pokrenuo nego po onome što je napisao. Dva je puta proglašen počasnim građaninom Krapine, u kojoj mu je 1891. podignut i spomenik. Imao je kćer Ljuboslavu (udanu Bedeković) i sinove Velimira, Svetoslava, Milivoja i Bogdana, koji je umro u dječjoj dobi.
