U Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici dio je postava posvećen Hrvatskom narodnom preporodu, razdoblju u kojem Hrvatsko zagorje postaje središte društvenog i kulturnog života Hrvatske. Hrvatskim narodnim preporodom nazivamo razdoblje hrvatske povijesti između 1835. i 1848. i dio je europskog preporodnog 19. stoljeća u kojem su suvremenici uočavali buđenje, preporod već postojeće, ali usnule nacije.
Lijepa naša objavljena 1835. godine
U prošloj priči pisali smo o Ljudevitu Gaju, vođi Preporoda. Druga osoba koju smo željeli približiti u stalnom postavu je Antun Mihanović (Zagreb, 1796. – Novi Dvori, 1861.), jedan je od najboljih preporodnih pisaca. Pisao je ljubavnu i domorodnu poeziju. U vrijeme dok se hrvatsko plemstvo suprotstavlja uvođenju mađarskog kao službenog jezika, zagovarajući očuvanje latinskog u toj ulozi, Mihanović se zalaže za izgrađivanje književnog jezika na osnovi narodnog i za njegovo uvođenje u javni život.
Mihanovićevo ime danas se ponajprije veže uz pjesmu Horvatska domovina, objavljenu u Danici horvatskoj br. 10 od 1835. godine. Premda u trenutku objavljivanja nije izazvala veću pozornost, izdigla se kao simbol cjelokupnog hrvatskog narodnog života. Pisana je štokavskim narječjem i tiskana novim pravopisom. Prema predaji, uglazbio ju je Josip Runjanin 1846. godine. Od 60-tih godina 19. stoljeća pjeva se u svečanim prigodama diljem Hrvatske. Službeni status hrvatske državne himne dobila je 1974. , što je potvrđeno i Ustavom Republike Hrvatske 1990. godine. S vremenom riječi početka pjesme Lijepa naša postaju naslovom himne.
Draškovićev socijalni program
Dva su pripadnika visokog plemstva dala svoju punu podršku Preporodu. Prvi je grof Janko Drašković, jedan od najobrazovanijih naših ljudi toga vremena. On je 1832. uoči zasjedanja Sabora oblikovao socijalni program hrvatskog plemstva u spisu Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom. Predlagao je humanizaciju odnosa prema kmetu, uključivanje istaknutijih neplemića u redove plemstva i isključivanje iz plemstva njegovih nedostojnih članova, oporezivanje plemstva, te unapređenje agrara, trgovine, prometa i manufakturne proizvodnje. Znatne su Draškovićeve zasluge za širenje preporodnih ideja među plemstvom.
Pruživši velik doprinos Preporodu, Drašković se nakon zabrane ilirskog imena 1843., kada ulazi u krizu, 1848. povlači iz vodstva Narodne stranke, otklanja bansku čast te sudjeluje samo u radu Sabora.
Oršić spasio valcer uvođenjem hrvatskih melodija
Drugi velikaš koji je podržao preporod bio je grof Juraj Oršić (1780.- Gornja Stubica, 1847.), koji je često boravio u dvorcu u Gornjoj Stubici. Pružao je podršku preporodnim nastojanjima govorima na županijskim skupštinama i zasjedanjima Sabora, tražeći da se u uporabu u Hrvatskoj uvede narodni jezik. Prijateljevao je s grofom Jankom Draškovićem i bio jedan od glavnih pokretača i član vodstva Narodne stranke. Od 1820. do 1847. bio je član svih hrvatskih sabora.
Bio je počasni pukovnik zagrebačkog Streljačkog društva te je kroz njegovo djelovanje poticao društveni život i okupljanje preporodne mladeži preko različitih sadržaja organiziranih u Streljani, koja je postala središte okupljanja iliraca.
O Jurju slikovito govori i epizoda borbe oko valcera koji su ilirci željeli zabraniti, a dame branile. Da bi izbjegao nezadovoljstvo, Juraj Oršić pronalazi kompromisno rješenje: odredio je da se u taktu valcera sviraju hrvatske melodije, pa je tako udovoljio domoljublju, a nije oneraspoložio dame.
Juraj Oršić umro je bez zakonitih nasljednika. Preminuo je u Gornjoj Stubici, gdje je i pokopan.
Ovo su samo neki od preporoditelja prikazani u stalnom postavu Muzeja, u kojem možete saznati još mnogo toga o ovom zanimljivom i nadasve važnom razdoblju hrvatske povijesti.
