Zagorskim bregima se ori lavež mladog prvaka svijeta, a rodbina mu je i na naslovnici Guinessove knjige rekorda.
Mr Bradley Cooner Totegnac, poznatiji kao Mile, oštenio se i živi u Hrvatskom zagorju, u Pušći. Od 30. rujna nosi jednu svjetsku titulu. Mile je, naime, juniorski prvak svijeta, najljepši mladi gonič rakuna na svijetu.
Najduže uši na svijetu
Na naslovnici Guinnesove knjige svjetskih rekorda za 2022. godine nalazi se pas s najdužim ušima na svijetu. To je ženka američke pasmine koja se punim imenom zove crni gonič rakuna s paležom (Black and Tan Coonhound), zovu je Lou i svako joj je uho dugačko 34 centimetra.
No, malo je onih koji znaju da psi s najdužim ušima na svijetu žive i u Hrvatskoj. Štoviše, vrlo su bliski rođaci ženke s naslovnice Guinessove knjige rekorde. Prva ženka goniča rakuna u Hrvatskoj i ženka s najdužim ušima koja živi u Portlandu u SAD-u imaju zajedničkog pradjeda, a ta prva ženka goniča rakuna, koja je stigla u Hrvatsku iz Finske, živi u Pušći kraj Zaprešića. Odaziva se na ime Ulina i već je baka.
Sada baka Ulina ima razloga da bude i vrlo, vrlo ponosna. Ne na svoju rođakinju iz Portlanda, već na unuka koji se odaziva na ime Mile. I Mile ima goleme uši, doduše par centimetara prekratke da bi završio u Guinessovoj knjizi rekorda, ali i on od 30. rujna nosi jednu svjetsku titulu, juniorskog prvaka svijeta.
Titulu najljepšeg mladog goniča rakuna na svijetu Mr Bradley Cooner Totegnac Mile osvojio je u češkom Brnu na velikoj Svjetskoj izložba pasa. Titulu mu je dodijelio češki sudac Šimek František.
Jedini uzgajivači coonhounda u Hrvatskoj
– To je vrlo prestižna titula i doista zvuči fantastično da imamo mladog prvaka svijeta u svom domu. Za taj uspjeh posebno je zaslužna naša 15-godišnja kćerka Roja Galović, učenica 1. razreda Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku, koja osim likovnih vještina ima i naročiti talent za vođenje pasa. Bez nje mnogi naši uspjesi posljednjih godina ne bi bili mogući, pa ni ovaj u Brnu – priča nam obitelj Galović, vlasnici svjetskoga prvaka te uzgajivači.
Njihovi su psi i ranije osvajali i neke druge zvučne titule. Osim goniča rakuna uzgajaju i francuske buldoge. Uzgoj buldoga temelje na ženki koja je bila veteranska prvakinja svijeta u Leipzigu. Štenci su im proglašavani najljepšima na Europskoj izložbi pasa, a bilježili su uspjehe i na velikoj i najstarijoj izložbi pasa Crufts, u engleskom Birminghamu.
– Moramo priznati da je ponekad teže doći do rezultata na nekoj nacionalnoj izložbi pasa, u pasminama gdje je i mnogo veća konkurencija, ali ipak nam ova titula, osvojena na izložbi na kojoj je bilo prijavljeno 14 goniča rakuna, puno znači – ponosni su Galovići.
Goniči rakuna u Hrvatskoj, naravno, ne love rakune jer ih ni nemamo, a i nisu na popisu lovnih pasmina, pa ih se službeno ni ne može koristiti u lovu. No, jedini uzgajivači coonhounda u Hrvatskoj ponosni su da njihovi psi imaju i druge kvalitete kojima ispunjavaju vrlo plemenitu službu.
Pažljivi i nježni s djecom
– Dva naša goniča, brat i sestra mužjaka koji je ostvario ovaj uspjeh u Brnu, nalaze se u Engleskoj i ondje su vrlo brzo položili potrebne ispite da budu angažirani kao potražni psi. Miletov brat Henry je čak nedavno sudjelovao u snimanju edukacijskih videa za disciplinu mantrailing, u kojoj psi prate trag kako bi što prije našli ljude. Naravno, mnogi su goniči rakuna danas samo ljubimci koji se vole izležavati na kauču, vrlo su pažljivi i čisti psi, osobito nježni s djecom, ali svakako im treba omogućiti puno kretanja – pričaju nam Galovići.
Goniči rakuna su, uz pse sv. Huberta poznate kao bloodhoundi, pasmina s vjerojatno najboljim i najosjetljivijim njuhom na svijetu, a kad je prvo leglo goniča rakuna došlo na svijet prije četiri godine, uzgajivačima je na Facebook stigla poruka na engleskom jeziku:
‘Da ih barem moj otac može vidjeti… Odmah bi zaplesao jig! On je često maštao o tome da će jednog dana ti psi prijeći ocean i biti poštovani u Europi. A znajte da je to bilo desetljećima prije interneta… Hvala vam svima!’.
– Tu nam je poruku, vidjevši objavu o devet štenaca goniča rakuna koji su tada došli na svijet u našoj kući, poslala na Facebook gospođa Barbara Cosner Little iz SAD-a. Iako svakome uzgajivaču gode čestitke i lijepe želje kad štenci dođu na svijet, riječi Barbare Cosner Little bile su za nas mnogo više od kurtoazne poruke na društvenoj mreži. Zapravo, bile su to rečenice koje su nas ispunile posebnim emocijama i ponosom – ne skrivaju ponos u obitelji Galović.
Otac te žene je, naime, bio William Cosner, čovjek koji se u američkoj kinologiji naziva Master Breeder, najzaslužniji za očuvanje a potom i priznanje ‘dugouhih’ goniča u American Kennel Clubu. Davne 1921. on je uzgojio prvo svoje leglo crnih goniča rakuna s paležom, snažnih pasa hladnoga nosa (cold nose hound je izraz koji se u Americi koristi za pse koji bez problema prate trag nastao satima, pa i danima ranije), izrazito dugih ušiju, namijenjenih lovu na rakune. S još dvojicom uzgajivača, svojih prijatelja, William Cosner najzaslužniji je za priznanje ove pasmine
Zašto su ih Amerikanci stvorili?
Oni su godinama, pa i stoljećima, pokušavali stvoriti psa koji će im pomoći u lovu na rakune. Te inteligentne životinjice bile su izuzetno bitne u doba kolonizacije sjevernoameričkog kontinenta, kada su prvim doseljenicima predstavljale lako dostupan izvor krzna, ali i mesa te masti.
U lovu na rakune najprije su koristili engleske lisičare, pse koji su se često uzgajali na velikim i bogatim južnjačkim posjedima. Pokazalo se da ti psi i dobro gone divljač kroz velike, pregledne plantaže i pitome brežuljkaste krajolike, ali lako gube trag kada zađu na teže prohodne stjenovite ili šumske predjele američkog gorja Ozarka ili Apalačkih planina. Zato su već prvi pokušaji da se lisičari ukrižaju s krvosljednicima dali mnogo bolje rezultate.
Psi iz tih kombinacija gonili su glasno, pjevajući jednu pjesmu na tragu a onda, ritmički drukčiju ali prodorniju i s još jasnijom porukom kada bi se propeli prednjim nogama na stablo, gledajući prema krošnji u kojoj se pokušao sakriti nesretni rakun.
Svim goničima rakuna zajednički je poseban način lova, takozvani treeing ili, ako bismo pokušali prevesti, moglo bi to biti stablašenje. Kada pas stjera životinju na stablo, ne prestaje s reskim lavežom u određenom ritmu. Psi, naravno, ne smiju napasti životinju, već samo označavati lavežom stablo na koje se sakrila. Takvom metodom se u SAD-u lovila i puma te crni medvjed, ali danas ovakav lov mnogi smatraju neetičnim, pa je i zabranjen u nekim američkim saveznim državama. Stoga nije čudno da je većina crnih rakunskih goniča s paležom danas daleko od lova i lovaca, a mnogo bliže izložbenim ringovima, od Westminstera do Philadelphije.
Snažan, okretan i sposoban
U pisanom standardu koji detaljno opisuje kako goniči rakuna trebaju izgledati, posebno se ističe potreba da to bude snažan i okretan pas, sposoban pokrivati teške terene snažnim i usklađenim koracima. Visina mužjaka je između 63,5 i 68,5 centimetara, a ženki 58,5 do 63,5 centimetara.
Viši psi se ne sankcioniraju, ali preniski nikako nisu poželjni. Visina svakako mora biti u skladu s konstitucijom, pas ne smije djelovati odveć dugonog, ali ni prezatvoren prema zemlji. Kod ušiju, koje moraju biti nisko i dobro usađene unatrag, u razini očiju ili niže, obješene i simpatično naborane. Reklo bi se u nekim našim krajevima da moraju biti nafaldane, odnosno tako zavrnute da po dužini tvore nabore.
Kad se uši rastegnu preko njuške, moraju prelaziti vrh nosa. Crni rakunski goniči s paležom su psi izrazito stabilnog karaktera, otvoreni i prijateljski, u radu nužno moraju biti sposobni surađivati s drugim psima. Ne smije nikako biti plašljiv ili agresivan, ali može biti rezerviran.
Goniči rakuna su i jedina pasmina koja ima svoje groblje. U gradiću Tuscumbiji, rodnom mjestu slavne gluhoslijepe aktivistice i spisateljice Helen Keller, u saveznoj državi Alabami, nalazi se jedino groblje kućnih ljubimaca posvećeno samo jednoj pasmini – goničima rakuna.
Jedina pasmina sa svojim grobljem
‘Ovdje se smiju sahraniti samo goniči rakuna. Troop je prvi pas položen u zemlju da počiva ovdje, 4. rujna 1937. Molimo vas budite oprezni s vatrom‘. Tako piše na maloj ploči, na ulazu u groblje, pribijenoj na crnogorično stablo. Na zemlji stoje nadgrobne ploče posvećene mnogim goničima, od kojih su neki bili i slavni šampioni.
Sada je to groblje, premda se nalazi u prilično zabačenom kraju, počivalište više od 150 pasa, a godišnje ga kao turističku atrakciju posjeti i 7000 ljudi. Na groblju dominira spomenik koji prikazuje goniče koji su se prednjim nogama propeli na stablo, u pozi tako karakterističnoj za ovu jedinstvenu pasminu. Osobitost groblja su i natpisi na nadgrobnim pločama. Za Black Rangera, koji je došao na svijet 1962. godine, a napustio ga 1976., njegov je vlasnik Fulton Matthews napisao: ‘He was good as the best, and better than the rest’.
Da bi pas bio ondje pokopan nije dovoljan samo rodovnik, već je potrebna i potvrda nekog od više američkih udruženja koje okupljaju vlasnike ovih pasmina da je pas bi autentični gonič rakuna, dakle da je sudjelovao u lovu na rakune, ali isključivo rakune. Svakog 1. svibnja na groblju se okupljaju ljubitelji pasmine, no atmosfera i nije odveć tužna ni tiha. Uostalom, takvi nisu ni goniči rakuna, pa se grobljem ori živa svirka country sastava, a organiziraju se i natjecanja u plesu. Spomenici se mogu izraditi od drveta, granita i prirodnog kamena.
Otac prvih štenaca goniča rakuna uzgojenih u Hrvatskoj stigao je u Europu iz Alabame, danas živi u Češkoj, a njegova uzgajivačica Edith S. Atchley opisala je svoj prvi susret s tom pasminom:
‘Sjećam se, bila je specijalka u Memphisu 1978. Imala sam dobermana i prijavila ga na natjecanje u poslušnosti. Dobro pamtim golemi metalni paviljon u kojem je bilo 306 pasa. Najprije nisam obraćala pažnju na nesnosnu buku koja odzvanja i odbija se od limenih zidova, a kada sam odradila svoje, shvatila sam da svi psi u mom vidokrugu miruju i šute. Pogledala sam malo oko sebe i uočila dva goniča rakuna kako proizvode taj zvuk, pogledavaju jedan u drugog, pa opet uzdižu njuške u vis i pjevaju. Rekla sam tada sebi: ‘Ja moram imati ove pse!”.
Fascinirana činjenicom da su druge pasmine, očito svjesne nadmoćnih frekvencija zvuka goniča rakuna, mogle samo upućivati pokorne poglede, ona ističe i moto Američkog kluba crnih rakunskih goniča s paležom: Ljepota, snaga, odvažnost (Beauty, Strength, Courage).
Živi i ponaša se kao Grof od Zagorja
Taj moto u velikoj mjeri opisuje i njihov karakter, a glasanje im ponekad nalikuje kombinaciji lavlje i slonovske rike. Goniči rakuna su odlični čuvari, svojim glasnim lavežom i pojavom lako će zastrašiti i potjerati neželjenog gosta, ali su izrazito stabilni psi i ni najmanji znak agresivnosti nikada neće pokazati prema djeci ili drugim psima.
Njihovi nagoni su, naravno, snažni. Nije lako s tim psom u prirodi, u slobodnoj šetnji. Trag divljači u njemu budi impuls koji je vrlo teško kontrolirati, kao i kod većine drugih goniča, ali je reakcija mnogo impulzivnija i snažnija.
– Rakunski gonič se na tragu ponaša impresivno, poput kakvog nepogrešivo programiranog stroja sa samo jednom misijom. Posve paradoksalno, ista ta životinja je u obiteljskom okruženju izuzetno nježno stvorenje, željno zagrljaja, maženja i igre. Empatična je i vrlo pažljiva, čista, gotovo suptilna, pa nije čudno da ih u SAD-u nazivaju aristokracijom američkog psećeg svijeta – podučava nas Alen Galović.
Baš takav je, kaže, karakterom i Mile, najljepši mladi gonič rakuna na svijetu.
– Ujutro se nakon buđenja najprije polako isteže i kreće prema vratima poput kakvog grofa, kao da očekuje da mu još pružimo topli ručnik i četkicu za zube prije odlaska u kupaonicu. Ali kad s drugim psima započne trku našim dvorištem ili kad gromko zalaje, izaziva silno strahopoštovanje – otkriva nam obitelj Galović, iznimno ponosna na Mileta, ali i na sve svoje pse iz uzgoja.
