Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici 1756. sagradili su plemić Krsto Oršić i njegova bogata supruga Josipa, rođena Zichyi, na mjestu gdje se ranije nalazila srednjovjekovna utvrda. Posljednji od Oršića dvorac su napustili 1924., kada je dvorac prodan. Danas je u njemu Muzej seljačkih buna.

Muzej je otvorio Josip Broz Tito

Dvorac je obnovljen 1972. i očekivalo se da će ga posjećivati ne samo kupači iz toplica, već i vjernici koji hodočaste u Mariju Bistricu, a da će se ovdje organizirati i vjenčanja i svadbe. Muzej se u barokni dvorac obitelji Oršić uselio 1973. povodom 400. godišnjice velike Seljačke bune iz 1573. godine. Razlozi su bili praktične naravi i omogućili da se otvori muzej na temu koja je u to vrijeme bila vrlo aktualna. Zgrada je tad bila društveno vlasništvo. U njoj se nalazila škola za koju prostor baš i nije bio pogodan. Tako je narodni junak Matija Gubec uselio u prostor dvorca, koji je sagrađen tek dva stoljeća nakon njegove smrti.

Muzej je otvorio Josip Broz Tito, a na otvorenju je bilo više od 70.000 ljudi! Tito je tad svečao otkrio i Augustinčićev monumentalni Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu. Ideja u početku i nije bila otvoriti muzejsku ustanovu, već kao stalnu izložbu koja bi bila popratni sadržaj uglavnom turističkoj namjeni. No  s vremenom je muzej bitno nadrastao prvobitnu zamisao.

Stalni postav sakralne umjetnosti

Tako je Muzej smješten u povijesnom objektu, koji nema mnogo izvornih veza sa samim događajem, iako se za Oršićev dvorac već 30-ih godina prošloga stoljeća koristio naziv Gupčev dom.

Rijetko koji muzej u svijetu ima tavu privilegiju da svoje stalne, ali i putujuće postave može imati u dvorcu, da im budu dom

Od 1992. Muzej djeluje u sastavu Muzeja Hrvatskog zagorja. Obnova muzejskih postava započela je otvaranjem stalne izložbe sakralne umjetnosti Hrvatskoga zagorja u kapelici dvorca i nekadašnjoj sakristiji. Naglasak je na proštenjarskim crkvama i nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici.

U ljeto 2002. otvoren je središnji dio novog stalnog postava koji se kontinuirano nadopunjuje novim predmetima i sadržajima. Postav sada nudi uvid u veći spektar tema vezan uz život feudalnog društva i prošlost Hrvatskoga zagorja. Seljačka buna smještena je u širi kontekst.

Prvo spominjanje Zagorja u pisanim dokumentima

Muzej je otvoren uz 400. godinu Bune

U prvoj prostoriji, koja se nadovezuje na kapelicu, prikazan je salon iz vremena prvih vlasnika i graditelja dvorca, Krste i Josipe Oršić. U drugoj prostoriji započinje kronološki slijed postava, prikazano je razdoblje prvog spominjanja Zagorja u pisanim dokumentima i gradnja srednjovjekovnih dvoraca. Ovdje posjetitelji mogu upoznati dvorce koji su i danas sačuvani ili o njima svjedoče tek ostaci: Veliki Tabor, Konjšćinu, Krapinu, Židovinu i druga poznata i manje poznata mjesta iz naše prošlosti. Arheološki nalazi i kameni spomenici, grbovi nekadašnjih vlasnika, tek su sačuvani djelić burne prošlosti. Zahvaljujući arheološkim istraživanjima koje je vodio Muzej, postav je naknadno obogaćen predmetima iz donjostubičke utvrde.

U doba kada izbija najveći ustanak u povijesti hrvatskog seljaštva uvodi nas tema o naoružanju. Prikazom seljačkog i plemićkog oružja željelo se prikazati nesrazmjer mogućnosti između ova dva svijeta.

Unazad 27 godina o Muzeju seljačkih buna brinu Muzeji Hrvatskog zagorja i zahvaljujući njima ovaj objekt ima ‘rep i glavu’

Seljačka buna, Gupčeva muška punta iz 1573. postala je sinonim svake borbe za pravdu, svih nastojanja da se izbori pravda u odnosu na silnike bilo koje vrste. Oružje, dokumenti, panoi, makete, karte, donose tek djelić povijesne istine u mjeri koju mi danas možemo spoznati. Sliku dopunjavaju izabrani primjerci oružja i vojne opreme.

Jelačićev proglas o ukinuću kmetstva

Nakon 16. stoljeća, koje je za Hrvatsku i njezino stanovništvo predstavljalo teško razdoblje, većim dijelom obilježeno borbom protiv Turaka i posljedicama vezanim uz tu borbu, slijedila su mnogo mirnija stoljeća. U 17. i 18. grade se dvorci čija prvenstvena namjena nije više ratovanje, već udobnost življenja. Makete, mačevi, keramika i portreti dio su tog doba koji je sačuvan do danas.

Završni dio postava posvećen je Hrvatskom narodnom preporodu kroz prizmu kulturnih i političkih zbivanja. Obilježje ovom vremenu dala je kako pisana riječ, tako i odjeća i uporabni predmeti, koji su svjedočili tadašnja politička opredjeljenja. Postav završava Jelačićevim proglasom o ukinuću kmetstva, simboličnim završetkom feudalnog razdoblja Zagorja. Doživljaj dopunjuju zvučne kulise i pojedine teme mogu se istražiti i na interaktivnim info točkama.

Zorni prikaz proizvodnje vina

U podrumu Dvorca prikazana je tema vezna uz jednu od značajnih gospodarskih grana Hrvatskog zagorje – proizvodnju vina. Postav je u prostoru dvorskog podruma te svojom autentičnošću pridonosi zornom prikazu, a može se koristiti i za različita događanja.

Muzej se publici otvora i kroz čitav niz radionica, igraonica i manifestacija od kojih je najveća Viteški turnir, nastojeći prošlost učiniti čim bližom i razumljivijom. U Muzeju se često održavaju i koncerti za različite glazbene ukuse.

Da je bilo tabloida, Oršići bi bili udarna vijest!

Oršići se često nazivaju Slavetički po Slavetiću kraj Jastrebarskog, kojeg su dobili od kralja Matijaša Korvina. U 16. stoljeću stječu posjede i u drugim krajevima Hrvatske i izvan nje, te ulaze u rodbinske veze s istaknutim velikaškim porodicama.

Barun Antun Oršić Slavetićki (1670-1706), sin Ivana Franje i vlasnik Gornje Stubice. Izvor: Wikipedia

Priča o tome kako su stekli Stubicu dostojna je zapleta, ako ne filma, a onda bar jedne epizode serije. U 17. se stoljeću jedan od Oršića, Ivan Franjo, oženio Elizabetom Petričević, kćerkom Jurja Petričevića od Miketinca, vlasnika Gornje Stubice, Jakovlja i Praznog. Elizabeta je imala i brata. Elizabetin je brat Franjo 1658. ubio u Stubici svoju ženu Katarinu barunicu Keglević. Ubojstvo je izazvalo veliku pozornost, a po tadašnjem je običaju njezina obitelj kao zadovoljštinu mogla tražiti predaju ubojičina imanja. No Petričević se sporazumijeva sa sestrinim mužem i ustupa mu svoja imanja u zamjenu za imanje Petrovinu u Turopolju koje je Elizabeta donijela Oršiću u miraz. Ubojica nikada nije uhićen, usprkos svim nastojanjima obitelji ubijene, ali su dobra zaplijenjena u korist države. Kralj nije htio potvrditi ugovor o zamjeni, ali je Franji Oršiću dao darovnicu za ova imanja. Oršić tajnim ugovorom dozvoljava Petričeviću da dalje živi u Stubici, uz uvjet da će imanje pripasti Oršićima ako Petričević, koji je imao samo malu kćer, umre bez muškog potomka.

Tužio ženu zbog prevare i dobio sud

I Franjin sin Antun imao je zanimljiv život. Oženio se vrlo mlad s lijepom i obrazovanom barunicom Marijom Terezijom Wintershoffen s kojom je imao troje djece. No nakon nekoliko godine braka tužio ju je zbog nevjere i pokušaja da ga ubije uz pomoć magije. Dobio je rastavu, što je za to doba bilo gotovo nečuveno, a djeca su oduzeta majci i predana na odgoj daljnjim rođacima. Da je u to vrijeme bilo Interneta i različitih tabloida, ovo bi bila vijest za naslovnice!

Grof Krsto II. Oršić Slavetićki (1718-1782), general carske vojske Habsburške Monarhije, vlasnik Gornje Stubice. Izvor: Wikipedia

Antunov unuk Krsto Oršić (1718.-1782.) sagradio je novi dvorac u Gornjoj Stubici. Bio je oženjen Josipom Zichy iz bogate i ugledne mađarske obitelji. Istakao se u ratovima Marije Terezije, a obavljao je i druge javne službe u Hrvatskoj. Godine 1744. dodijeljena mu je grofovska titula i od tada se Oršići ubrajaju u najviše hrvatsko plemstvo.

Najstariji Krstin sin Adam napisao je memoare koji sadrže dragocjene podatke o promjenama u društvenom životu Hrvatske u drugoj polovici 18. stoljeća. U 19. stoljeću živio je Adamov sin Jurica, jedan od rijetkih velikaša koji od početka pruža podršku narodnom preporodu.