Sve je počelo 2018. Bicikl mu je bio inspiracija za slobodu. Prvi mu je put bio onaj od Pregrade do Dubrovnika.
Ivan Benc (57) je stolar iz Pregrade. Odrastao je u Desiniću te ja još kao šegrt putovao biciklom do 50 kilometara udaljenog Celja u školu. Već se tada kao dječak zaljubio u slobodu putovanja koju nudi bicikl.
– U ovom dijelu Hrvatske gravitirali smo prema Celju. Dolazeći iz siromašnog Desinića ondje smo vidjeli priliku za napredak. Tako sam i ja kao srednjoškolac tamo učio stolarski zanat i nije mi bilo teško svaki dan sjesti na bicikl – započeo je svoju biciklističku povijest Ivan za portal pomaknigranice.hr.
Spajanje Pregrade s Eiffelovim tornjem
Ljubav prema otvorenoj cesti s vremenom je zamijenio uobičajenim životnim putovanjem većine ljudi. Zaposlio se je, oženio, dobio dvoje djece i, kaže, više nije bilo mjesta za njega i njegove želje i potrebe. Nakon što je odškolovao dvije kćeri, 2018. godine, inspiriran idejom slobode, odlučio je otići do Dubrovnika – na biciklu. Imao je bezrezervnu podršku supruge.
– Put je trajao sedam dana i iskreno sam uživao u svakom okretu pedale koji sam napravio. Nije bilo jednostavno ni lagano, ali stvarno sam si to zacrtao u glavi jer sam htio spojiti sjever i jug Hrvatske. Tad sam se nepovratno zaljubio u ovakav način putovanja – kaže Ivan, koji je odlučio sljedeće ljeto spojiti Pregradu s Eiffelovim tornjem.
– Svi su mi se smijali govoreći da sam lud, da nemam dovoljno dobar bicikl, da nema šanse da dospijem do Francuske, ali takve su pobjede još slađe. Nisam biciklirao cijelo vrijeme nego sam povremeno koristio vlak. Vozio sam oko 1450 kilometara biciklom, a ostalo javnim prijevozom – ispričao je Ivan, prisjetivši se iskustva koje ga je oduševilo.
U pogrešnom vlaku
Naime, u Parizu je kupio dvije karte za međunarodni IC vlak do Stuttgarta za sebe i bicikl. Nitko ga nije zaustavljao niti ga mrko gledao dok je utovarivao bicikl u vlak, a bio je siguran da za tako nešto ni nema razloga.
– Vlak je već krenuo. Vozi nekih 360 kilometara na sat i kondukter dolazi do mene te mi nešto govori na njemačkom. Ja se kao pravi Zagorac napravim Englezom i guram mu pod nos dvije karte, dok on gestikulira prema biciklu. Uviđam tada da sam možda ušao u krivi vlak u kojem nije dopušteno unijeti bicikl, ali sad je već prekasno – prepričava Ivan, dodajući kako je mislio da je kondukter odustao od pokušaja da ga uvjeri u nešto jer se okrenuo na peti i otišao.
– No nisu prošle dvije minute, on se vraća s telefonom u ruci i gura mi slušalicu da se javim. S druge strane ljubazan muški glas, koji me oslovljava na čistom hrvatskom jeziku, imenom i prezimenom i predstavlja se kao službeni prevoditelj te mi objašnjava da sam u brzom poslovnom vlaku u kojem nije dopušteno prevoziti bicikle, no neka na brinem jer su mi u Bruxellesu organizirali presjedanje na drugi vlak. Poslali su mi karte na mail kao i raspored polaska vlakova ondje – nastavio je Ivan, oduševljen ljubaznošću i dobrom organizacijom.
– Mislim da stranac u Hrvatskoj takav tretman ne bi doživio nego bi ga vjerojatno najurili iz vlaka na prvoj sljedećoj postaji – iskren je Ivan, koji je od Stuttgarta opet vozio, pa je tako uspio prikupiti oko 1800 kilometara.
Spavanje na Trgu sv. Petra
To je avantura trajala 15 dana. Tijekom putovanja u glavi je složio plan kako doći biciklom do Rima. Uz smijeh objašnjava da ionako sve ceste vode u Rim, pa je želio iskoristiti priliku da i on vidi vječni grad. Stoga se sljedeće godine zaputio preko Trsta i Venecije talijanskim cestama do prijestolnice.
– Već sam bio biciklist s iskustvom i nisam se bojao putovanja. Najviše volim spavati pod vedrim nebom i uživam u ovom nekonvencionalnom načinu putovanja, pa sam bio uvjeren da ću i u Rimu pronaći mjesto za sebe. Grad je noću nesiguran i stigao sam kasno, pa sam odlučio spavati u Vatikanu. Spavao sam između stupova na Trgu svetog Petra – prepričava Ivan.
Od Rima se spustio do Ancona i trajektom otišao do Splita. Sljedećih godinu dana pripremao se za put u Tiranu. To je bio mali Ex Yu Tour jer je prošao cijelu Bosnu i Crnu Goru te odatle ušao u Albaniju. Biciklirao je i od od Triglava do Ohridskog jezera, a potom se vratio doma preko Dubrovnika.
Avantura života
A onda je uslijedila avantura života 2022. godine, nezaboravnih mjesec dana putovanja do Španjolske i Atlantskog oceana. Na dijelu puta kroz Italiju koncentrirao se na vožnju bicikla u visinskim uvjetima. Krenuo je iz Austrije, na tromeđi sa Švicarskom ušao je u Francusku. Za 26 dana sam stigao je iz Pregrade do Lourdesa i čudio se svim onim hodočasnicima koji stižu autobusima. Ivana je upravo uživanje u planinskim pejzažima i napor svladavanja visina motivirao da se odluči na fizički izuzetno zahtjevno putovanje u Großglockner.
– Riječ je najdužoj i najvećoj planinskoj austrijskoj cesti na 3798 metara nadmorske visine koja pruža zadivljujuće pejzaže, vidikovce i zanimljive prirodne fenomene. Kako sam u međuvremenu nabavio stvarno dobar bicikl za takva putovanja, uspio sam savladati teške dijelove – kaže naš Pregračanin.
Lani je biciklirao po hrvatskim otocima, a u ljeto ove godine otišao je do norveškog Nordkappa. Na tom je putovanju proveo 30 dana.
– Vozio sam najprije od Pregrade do Nordkappa 4000 kilometara, potom još 2000 kilometara od Nordkappa do Stockholma, a odatle busom do Maribora. Prekrasne zemlje, još bolji ljudi i zadivljujući pejzaži. Kako se penjete prema sjeveru, mijenja se vrijeme. Iako je bila sredina ljeta, zaradio sam ozebline ondje – priča Ivan, koji je u dijelu tik pred Nordkappom zapeo u susnježici.
– Moja putovanja uopće nisu skupa jer spavam vani i ne jedem po restoranima. Zbog loših vremenskih uvjeta spavao sam u organiziranom smještaju nekih dva, tri puta. Platio sam trajekt i brod, a za život nisam potrošio ni 1.000 eura, što je manje nego ljetovanje na Jadranu – izračunao je Ivan.
Unatoč teškim i zahtjevnim uvjetima vožnje, sve bi opet ponovio ni ne trepnuvši. Za sljedeće ljeto priprema još odvažniju destinaciju.
– Kako sam prenoćio na Trgu svetog Petra, sada bih htio prenoćiti na moskovskom Crvenom trgu. Nadam se da će se politička situacija smiriti pa ću moći voziti do Moskve. Ako to ne uspije, htio bih doći do Afrike i Tunisa ili Maroka te voziti saharskom pustinjom. Ionako mi ljudi govore da sam lud, pa mi njihovo mišljenje više nije važno. Za mene su na tom putu neprocjenjiva iskustva i uspomene. Imam još godinu dana vremena razmisliti koji ću put odabrati – zaključio je Ivan Benc.
Cijelu reportažu o Ivanu Bencu pročitajte na pomaknigranice.hr, ovdje.
