Roza Malovec (90) iz Mihanović Dola više od pola stoljeća svog života posvetila je mjerenju vodostaja i temperature rijeke Sutle na Mjernoj stanici u Zelenjaku
Mjerenjem se počela baviti nakon što je poslije velike poplave 1964. Hidrometeorološki zavod izgradio mjernu stanicu, a njezina kuća je najbliže pa su joj ponudili suradnju.
Po suncu, kiši, snijegu
Prikupljene podatke redovno je slala Državnom hidrometeorološkom zavodu.
– Od kada sam prihvatila taj posao, svaki dan odlazila sam do mjerne stanice bez obzira je li sunce, kiša ili snijeg. Nikad nije ostalo da vodostaj i temperatura nisu izmjereni. Sve sam to uredno zapisivala u dnevnik i slala podatke u Zagreb. Kad su vodostaji bili visoki, išla sam i po dva tri puta – ispričala je baka Roza za 24sata.
Dolaskom na rijeku prvo bi izmjerila vodostaj. U stanici je termometar koji se baci u rijeku i tako očita njezina temperatura i potom sve evidentira u dnevnik. Visinu vodostaja javljala je u bazu uz pomoć akumulatorske radio-stanice, a dnevnike koje je uredno svakoga dana vodila, slala bi u Zagreb svaki mjesec. Iz Zavoda su joj poslali kuverte i marke, kako bi im mogla poslati dokumentaciju.
– Ako nešto ne valja, onda se oni jave, ali nikada nije bilo problema – kaže Roza.
U posljednje vrijeme vodostaji, priča, nisu više toliko veliki kao prije.
– Ako voda i dođe, brzo se povuče. Ne znam jel’ se promijenilo vrijeme – razmišlja naglas ova simpatična starica.
‘Mogli su mi dati i penziju’
No, ono što je drugačije u odnosu na prethodne godine jest sam izgled rijeke Sutle.
– Kad su sagradili mjernu stanicu bilo je puno poplava. Malo malo pa je voda bila vani, sve do pruge. Već par godina nema tako velike vode. Osim što je prijašnjih godina Sutla bila puno dublja, nekada je bila i bistra, a na njoj se pralo rublje. Već dugo to nije tako – kaže baka Roza.
Prisjetila se je i kako joj je poslije velike poplave 1964. Hidrometeorološki zavod ponudio suradnju.
– Pitali su me mogu li ja to raditi i jesam li pismena. Pa toliko znam napisati, iako nisam školovana i imam četiri razrede škole. Išla sam s jednim radnikom na Sutlu i onda mi je pokazao što trebam raditi. Ja sam to zapamtila – ispričala je baka Roza.
I tako je preuzela mjerenje za koje je primala naknadu, iako u šali kaže da bi zbog staža morala dobiti neku penziju.
– Mala je to naknada bila. Prvo sam dobivala po 200 kuna, a kasnije je to naraslo na 300. Nisam se žalila, kome? Meni je i to dobro došlo – smije se baka Roza koja je život provela kao domaćica.
Spasila se držeći se ‘zubima za zrak’
Nikada nije ni pomislila odustati od mjerenja. A bilo je, prisjeća se, teških dana. Lako je dok je vrijeme lijepo, kaže, no najteže je bilo zimi, posebno kad bi zapao snijeg. Tada bi uzela lopatu i od pruge prema jarku ‘odmetala’ snijeg kako bi si pročistila put, jer trebalo je doći do rijeke. Ceste se klonila zbog automobila.
Priznaje, svaki put kad je bilo loše vrijeme nije joj bilo svejedno, ali išla je odraditi obvezu koju je prihvatila. Po kiši i snijegu bojala se da ne upadne u vodu, jer plivati ne zna. No u dugom stažu mjeriteljstva doživjela je i takvu nezgodu.
– Pala sam jednom. Srećom, voda tada nije bila duboka jer da je, utopila bih se. Jedva sam se izvukla. Ak’ je sila, kažu ljudi, držiš se ‘zubima za zrak’. Primila sam se za granje i izvukla. Srećom, nije bilo jako zima – ispričala je baka Roza.
Mjerenje nastavio sin
Do mjerne stanice često je išla po pruzi, kojom vlakovi ne voze još od Domovinskog rata, a uvjerena je da više ni neće. Prilaz rijeci ranijih godina bio je zapušten, no sada je tu uređeno šetalište. Posljednjih godinu dana ovaj posao preuzeo je sin. S ponosom ističe kako nikada nitko nije imao prigovor na njezin rad.
– Kad je sin preuzeo i potpisao ugovor, glavna šefica pohvalila me da sam najbolji motritelj – s ponosom zaključuje baka Roza Malovec.
