Mijo Juhar (94) najstariji je stanovnik Velikog Trgovišća. Unatoč svim životnim nedaćama veliki je optimist. Kaže, čeka povratak u normalu
Rođen je 1927. u Družilovcu, a priženio se u obitelj Miška Capara i sa suprugom Jagicom imao je kćer koja je poginula u prometnoj nesreći. Iza nje ostala su dva sina i unuka koji su dedi Miji pomoć i podrška.
‘Najgori mi je umor, ne volim to’
– Nemam snage, ustanem se, a noge me ne slušaju. Nikad se ovako nisam osjećao, ne znam. Jednostavno nisam jak – započeo je priču za 24sata Mijo Juhar (94).
Nedavno je pobijedio i koronu. Kaže da mu je to bilo najteže, imao je temperaturu danima. Ne zna gdje se zarazio.
– Tko će to i znati. Opasnost svugdje vreba. Pazim se dosta, a i nemam gdje izlaziti kad je sve zatvoreno. Bio sam na rehabilitaciji u toplicama, a onda malo i na Krku da se oporavim. Sad sam dobro, ali još uvijek imam problema s disanjem. Najgore od svega mi je umor. Nisam navikao da se umaram – govori vitalan Mijo.
Djetinjstvo mu je, kaže, bilo teško ali nisu bili gladni. Meso su jeli jednom na tjedan, nedjeljom, a nekada ni tada.
– Znao se red u kući i bili smo sretniji nego vi danas. Bavili smo se poljoprivredom, a nisam ni neke škole završio, ali sam magistrirao životnu školu, meni je to bilo dovoljno – govori Mijo kroz smijeh.
Dobio otkaz zbog vjenčanja u crkvi
Poznavao je i Franju Tuđmana koji je dolazio kod njih prije rata kada su osnivali pokrete otpora. Mijo se sjeća da je dolazio u njihovu kuću pojesti i popiti. Već je tada bio, kaže, neka faca. A Mijo je za dlaku tijekom Drugog svjetskog rata izbjegao strijeljanje.
– Kad su već Nijemci bili na našem području znalo je biti sukoba između njih i partizana. Jednom prilikom su nedaleko od našeg mjesta partizani iz zasjede ubili nekoliko njemačkih vojnika. I tako su nas seljane odveli iz kuća jer su mislili da surađujemo s njima. Poredali su nas i mislili smo da je gotovo, ali desio se obrat. Moj otac je bio u austrougarskoj vojsci, u onom prvom ratu, pa je znao njemački. Kad je progovorio, jedan od njemačkih oficira je rekao: ‘Ove pusti, to su naši‘. I tako smo spasili živu glavu – ispričao je Mijo za 24sata i nadodao kako rat nikome ništa dobro nije donio.
– Nisam sudjelovao u niti jednom ratu, nikad nisam uzeo pušku u ruke, a kamoli nekog upucao. Rat je zlo, unesrećuje ljude – kazao je Mijo.
Svoju suprugu upoznao je u tadašnjoj Općini u Velikom Trgovišću gdje je radio.
– Ona je bila velika vjernica i nije bilo puno priče već odmah u crkvu. A ja vam nisam jedan od velikih vjernika, ali žena je tako tražila i tako je moralo i biti. Zbog crkvenog vjenčanja sam dobio i otkaz, ali ne žalim. Bilo nam je lijepo u braku. Treba znati slušati, a što je najbitnije treba znati i pretrpjeti, ali i prešutjeti nekad. To vam je ključ za uspješan i skladan brak – govori nam Mijo.
‘Nemam snage, a srce hoće’
Punih 35 godina nakon toga je radio u Centralnoj opremi u Zagrebu gdje su se na 12 traka pakirali lijekovi. Njegov je posao bio pakiranje sokova. Tu je radilo i dvadesetak žena pa mu, kaže, nikad nije bilo dosadno. Vlakom se vraćao iz Zagreba i nastavio do mraka raditi na zemlji.
– To je bilo normalno tada. Probudio bi se u zoru i krenuo na posao. Tad nije bilo ovih cesta i puteva kao danas. Išlo se dužim putevima, a kad smo putovali kočijama znalo je biti i razbojnika koji su nas pljačkali pa je znalo biti i tučnjava. Kad smo se vraćali s posla, čekala nas je poljoprivreda. To smo obrađivali, sredili sve što smo morali pa smo tek onda išli na spavanje. To je bila rutina života – prepričava Mijo koji niti danas, u 94. godini, ne odmara.
– Prije nego sam dobio koronu išao sam u šumu nabaviti drva, to radim svake godine. Imao sam i zemlju koju obrađujem, a u vrtu imam koke, purane i purice, ali tu mi pomaže i moj unuk. Imam svoj traktor s kojim sve to obavljam, ali sad ne znam kako ću s tim. Nemam snage, a srce hoće – kaže Mijo.
‘Čekam da se vratimo u normalu’
Još uvijek vozi auto. Vozačku ima od 1968.
– Imam svoju crvenu Corsu i dobro me služi. Auto mi treba kad idem u grad nešto obavljati i nikad nisam napravio niti jedan prekršaj. U životu sam imao četiri prometne, ali nikad nisam bio ja kriv – rekao je Mijo koji se voli družiti u slobodno vrijeme.
– Išao sam u kafić, popio bih kavu, a znao sam i s društvom otići na kartanje. Ali toga sada nema. Moramo pričekati da sve ovo završi, pa da se vratimo u normalu – rekao je Mijo i pojasnio recept dugog i zdravog života: ‘ Umjerenost! U svemu imajte mjeru, ni u čemu nemojte pretjerivati. Sve jedite i pijte, ali s mjerom. I radite. To vam je spas!’.
