Nitko je nije čuo dok je vrištala i zapomagala ispod ruševina nakon potresa u Petrinji. Osim jednoga bića, HGSS-ova potražna psa Drace
Gabriela Cindrić (23) iz Petrinje nakon dva i pol mjeseca od katastrofalnog potresa za 24sata ispričala je što je proživljavala pod ruševinama, od čega je najviše strahovala, a što joj je davalo nadu.
Zatrpana pod tonama šute
Strah, nevjerica, nada i panika izmjenjivali su se u mislima i grudima Gabriele Cindrić iz Petrinje dok je satima, zatrpana u mraku pod tonama šute, čekala spas.
– Nisam se mogla ni milimetar pomaknuti. Telefon pod zarobljenom rukom konstantno je vibrirao. To mi je bila jedina utjeha jer sam si ponavljala: Traže me’. Agonija je trajala satima – priča ova mlada referentica za javnu nabavu u Gradskoj upravi Petrinje.
Taj dan, 29. prosinca, uopće nije trebala biti na poslu. No, zvali su je da nešto obavi. Kada se zgrada počela tresti bila je u šefovu uredu. Strop se počeo urušavati.
– Blokirao je vrata, a ja sam samo razmišljala kako da se domognem stola. Od snažne trešnje i gibanja zgrade ne možete se kretati. Uspjela sam dograbiti stolicu koju sam pomakla ne bi li se sakrila pod stol. No, tog trena stop se srušio na mene. Ta stolica mi je spasila život, sačuvala mi je glavu. Stol je u trenu bio smrskan. Da sam ga se domogla, ni mene ne bi više bilo – priča Gabriela kako je preživjela.
Četiri sata pakla
Lijeva ruka bila joj je na trbuhu, a desna podignuta uz glavu. Nekoliko kubika šute potpuno ju je prikliještilo. Nije mogla ništa. Mobitel joj je ostao pod laktom, nije ga se mogla domoći. Četiri sata živjela je u potpunoj neizvjesnosti.
– Nakon onog prvog udara uslijedili su i manji potresi. Svako to podrhtavanje dodatno je pomicalo šutu koja je padala po meni. Već sam počela očajavati. Ili neka prestane, ili neka mi već nešto padne na glavu i sve završi. No, zvuk mobitela bi me ‘vratio’. Ti pozivi su mi značili sve jer sam po njima znala da me ipak traže. Čula sam ljude kako me dozivaju i prolaze u blizini. Vrištala sam, ali mene nitko nije čuo. Kako je vrijeme prolazilo glasova je bilo sve manje i onda je odjednom sve utihnulo. Pomislila sam gotovo je, to je to, došao mi je kraj – prisjeća se Gabriela.
Dok je ona vodila životnu borbu sama pod ruševinama, njezini roditelji, sestre i zaručnik Kristijan borili su se s neizvjesnošću. Vatrogasci, statičari, policajci i svi ostali koji su odmah pohrlili na teren, na njihove vapaje da opet provjere zgradu uzvraćali su smirivanjem. Govorili su im da neka ne rade paniku jer su već ondje prošli pet puta i da nema nikoga.
Kada su svi odustali…
Zaručnik Kristijan ušuljao se na stražnji ulaz, jer su mu vatrogasci branili ulaz, i hodao preko šute od sobe do sobe. Ugledao je sobu u koju od šute nije mogao ni ući. Potpuno je bila zatrpana. U očaju je kleknuo i zaplakao. Istodobno je Gabrielina majka zamolila pripadnike Hrvatske gorske službe spašavanja da pomognu pronaći njezinu kći. Odmah su pojurili prema zatrpanoj sobi, a priskočili su i vatrogasci iz JVP Novska.
Nakon njih je stigao i Ogulinac, HGSS-ovac Kruno Stipetić sa svojim potražnim belgijskim ovčarom Dracom. Draco ju je i pronašao. Jedino je Draco bio siguran da je Gabriela ispod ruševina. Draco joj je spasio život. Da nije bilo Drace, Gabriela bi preminula u mukama pod ruševinama Gradske uprave.
Gabriela je danas dobro. Operirali su joj bedro, još hoda pomoću štaka, ima noćne more. Ali je živa. Zahvaljujući ‘jednom sasvim običnom psu’.
