Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici 1756. sagradili su plemić Krsto Oršić i njegova bogata supruga Josipa, rođena Zichyi, na mjestu gdje se ranije nalazila srednjovjekovna utvrda. Posljednji od Oršića dvorac su napustili 1924., kada je dvorac prodan. Danas je u njemu Muzej seljačkih buna.
Muzej je otvorio Josip Broz Tito
Dvorac je obnovljen 1972. i očekivalo se da će ga posjećivati ne samo kupači iz toplica, već i vjernici koji hodočaste u Mariju Bistricu, a da će se ovdje organizirati i vjenčanja i svadbe. Muzej se u barokni dvorac obitelji Oršić uselio 1973. povodom 400. godišnjice velike Seljačke bune iz 1573. godine. Razlozi su bili praktične naravi i omogućili da se otvori muzej na temu koja je u to vrijeme bila vrlo aktualna. Zgrada je tad bila društveno vlasništvo. U njoj se nalazila škola za koju prostor baš i nije bio pogodan. Tako je narodni junak Matija Gubec uselio u prostor dvorca, koji je sagrađen tek dva stoljeća nakon njegove smrti.
Muzej je otvorio Josip Broz Tito, a na otvorenju je bilo više od 70.000 ljudi! Tito je tad svečao otkrio i Augustinčićev monumentalni Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu. Ideja u početku i nije bila otvoriti muzejsku ustanovu, već kao stalnu izložbu koja bi bila popratni sadržaj uglavnom turističkoj namjeni. No s vremenom je muzej bitno nadrastao prvobitnu zamisao.
Stalni postav sakralne umjetnosti
Tako je Muzej smješten u povijesnom objektu, koji nema mnogo izvornih veza sa samim događajem, iako se za Oršićev dvorac već 30-ih godina prošloga stoljeća koristio naziv Gupčev dom.
Od 1992. Muzej djeluje u sastavu Muzeja Hrvatskog zagorja. Obnova muzejskih postava započela je otvaranjem stalne izložbe sakralne umjetnosti Hrvatskoga zagorja u kapelici dvorca i nekadašnjoj sakristiji. Naglasak je na proštenjarskim crkvama i nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici.
U ljeto 2002. otvoren je središnji dio novog stalnog postava koji se kontinuirano nadopunjuje novim predmetima i sadržajima. Postav sada nudi uvid u veći spektar tema vezan uz život feudalnog društva i prošlost Hrvatskoga zagorja. Seljačka buna smještena je u širi kontekst.
Prvo spominjanje Zagorja u pisanim dokumentima
U prvoj prostoriji, koja se nadovezuje na kapelicu, prikazan je salon iz vremena prvih vlasnika i graditelja dvorca, Krste i Josipe Oršić. U drugoj prostoriji započinje kronološki slijed postava, prikazano je razdoblje prvog spominjanja Zagorja u pisanim dokumentima i gradnja srednjovjekovnih dvoraca. Ovdje posjetitelji mogu upoznati dvorce koji su i danas sačuvani ili o njima svjedoče tek ostaci: Veliki Tabor, Konjšćinu, Krapinu, Židovinu i druga poznata i manje poznata mjesta iz naše prošlosti. Arheološki nalazi i kameni spomenici, grbovi nekadašnjih vlasnika, tek su sačuvani djelić burne prošlosti. Zahvaljujući arheološkim istraživanjima koje je vodio Muzej, postav je naknadno obogaćen predmetima iz donjostubičke utvrde.
U doba kada izbija najveći ustanak u povijesti hrvatskog seljaštva uvodi nas tema o naoružanju. Prikazom seljačkog i plemićkog oružja željelo se prikazati nesrazmjer mogućnosti između ova dva svijeta.
Seljačka buna, Gupčeva muška punta iz 1573. postala je sinonim svake borbe za pravdu, svih nastojanja da se izbori pravda u odnosu na silnike bilo koje vrste. Oružje, dokumenti, panoi, makete, karte, donose tek djelić povijesne istine u mjeri koju mi danas možemo spoznati. Sliku dopunjavaju izabrani primjerci oružja i vojne opreme.
Jelačićev proglas o ukinuću kmetstva
Nakon 16. stoljeća, koje je za Hrvatsku i njezino stanovništvo predstavljalo teško razdoblje, većim dijelom obilježeno borbom protiv Turaka i posljedicama vezanim uz tu borbu, slijedila su mnogo mirnija stoljeća. U 17. i 18. grade se dvorci čija prvenstvena namjena nije više ratovanje, već udobnost življenja. Makete, mačevi, keramika i portreti dio su tog doba koji je sačuvan do danas.
Završni dio postava posvećen je Hrvatskom narodnom preporodu kroz prizmu kulturnih i političkih zbivanja. Obilježje ovom vremenu dala je kako pisana riječ, tako i odjeća i uporabni predmeti, koji su svjedočili tadašnja politička opredjeljenja. Postav završava Jelačićevim proglasom o ukinuću kmetstva, simboličnim završetkom feudalnog razdoblja Zagorja. Doživljaj dopunjuju zvučne kulise i pojedine teme mogu se istražiti i na interaktivnim info točkama.
Zorni prikaz proizvodnje vina
U podrumu Dvorca prikazana je tema vezna uz jednu od značajnih gospodarskih grana Hrvatskog zagorje – proizvodnju vina. Postav je u prostoru dvorskog podruma te svojom autentičnošću pridonosi zornom prikazu, a može se koristiti i za različita događanja.
Muzej se publici otvora i kroz čitav niz radionica, igraonica i manifestacija od kojih je najveća Viteški turnir, nastojeći prošlost učiniti čim bližom i razumljivijom. U Muzeju se često održavaju i koncerti za različite glazbene ukuse.
Da je bilo tabloida, Oršići bi bili udarna vijest!
Oršići se često nazivaju Slavetički po Slavetiću kraj Jastrebarskog, kojeg su dobili od kralja Matijaša Korvina. U 16. stoljeću stječu posjede i u drugim krajevima Hrvatske i izvan nje, te ulaze u rodbinske veze s istaknutim velikaškim porodicama.
Priča o tome kako su stekli Stubicu dostojna je zapleta, ako ne filma, a onda bar jedne epizode serije. U 17. se stoljeću jedan od Oršića, Ivan Franjo, oženio Elizabetom Petričević, kćerkom Jurja Petričevića od Miketinca, vlasnika Gornje Stubice, Jakovlja i Praznog. Elizabeta je imala i brata. Elizabetin je brat Franjo 1658. ubio u Stubici svoju ženu Katarinu barunicu Keglević. Ubojstvo je izazvalo veliku pozornost, a po tadašnjem je običaju njezina obitelj kao zadovoljštinu mogla tražiti predaju ubojičina imanja. No Petričević se sporazumijeva sa sestrinim mužem i ustupa mu svoja imanja u zamjenu za imanje Petrovinu u Turopolju koje je Elizabeta donijela Oršiću u miraz. Ubojica nikada nije uhićen, usprkos svim nastojanjima obitelji ubijene, ali su dobra zaplijenjena u korist države. Kralj nije htio potvrditi ugovor o zamjeni, ali je Franji Oršiću dao darovnicu za ova imanja. Oršić tajnim ugovorom dozvoljava Petričeviću da dalje živi u Stubici, uz uvjet da će imanje pripasti Oršićima ako Petričević, koji je imao samo malu kćer, umre bez muškog potomka.
Tužio ženu zbog prevare i dobio sud
I Franjin sin Antun imao je zanimljiv život. Oženio se vrlo mlad s lijepom i obrazovanom barunicom Marijom Terezijom Wintershoffen s kojom je imao troje djece. No nakon nekoliko godine braka tužio ju je zbog nevjere i pokušaja da ga ubije uz pomoć magije. Dobio je rastavu, što je za to doba bilo gotovo nečuveno, a djeca su oduzeta majci i predana na odgoj daljnjim rođacima. Da je u to vrijeme bilo Interneta i različitih tabloida, ovo bi bila vijest za naslovnice!
Antunov unuk Krsto Oršić (1718.-1782.) sagradio je novi dvorac u Gornjoj Stubici. Bio je oženjen Josipom Zichy iz bogate i ugledne mađarske obitelji. Istakao se u ratovima Marije Terezije, a obavljao je i druge javne službe u Hrvatskoj. Godine 1744. dodijeljena mu je grofovska titula i od tada se Oršići ubrajaju u najviše hrvatsko plemstvo.
Najstariji Krstin sin Adam napisao je memoare koji sadrže dragocjene podatke o promjenama u društvenom životu Hrvatske u drugoj polovici 18. stoljeća. U 19. stoljeću živio je Adamov sin Jurica, jedan od rijetkih velikaša koji od početka pruža podršku narodnom preporodu.
