Alemka Markotić, Davor Božinović, Vili Beroš i Krunoslav Capak trenutno o virusu COVID-19 izvješćuju javnost iz Bjelovara. Iz doma Božice Đuračić (52). Kažu, korona je veća od nas, al’ mi smo jači.
Naš Nacionalni stožer malo je lutkasti. I djelo je vrijednih ruku Božice Đuračić, žene koja već dvije godine nesebično svojim vunenim lutkicama uveseljava siročiće u Africi. Do sada je za tu djecu izradila i poslala im 210 vunenih lutkica. Kaže, sad su i Vili, Davor, Krunoslav i Alemka zaslužili njezino vrijeme, trud i ljubav.
Teta iz kioska
– Ako oni danonoćno mogu voditi bitku s ovim opakim virusom, vrijedilo je dati si truda i ovjekovječiti ih – priča nam Božica.
Baš je nekako i nju ovaj virus pogodio. Na sreću, nije oboljela, ali je – ostala bez posla. Svi koji prate Božićin humanitarni rad, znaju je kao veselu i uvijek nasmijanu osobu i kao – tetu iz kisoka. Božica je, naime, donedavno radila u kiosku u Bjelovaru. I redovito nas na svojoj Facebook stranici, kao teta iz kioska, nasmijavala prepričavanjem dogodovština. Više to neće moći, jer je vlasnik tvrtke baš veseloj Božici odlučio dati otkaz. Tako je i Božica postala kolateralna žrtva korone.
– Neizmjerno sam tužna zbog gubitka posla, bit će mi teško, ali što sad mogu. Nema mjesta tuzi. Dok sam radila članove našeg stožera, baš sam se i nasmijala i razvedrila – Božica nije izgubila svoj vedar duh.
Najviše je, kaže, tužna što sad neko vrijeme, dok ne pronađe novi posao, neće moći raditi lutkice za siromašnu djecu u Africi.
Lutkice za djecu Afrike
– Nemam više vune i vatelina za punjene lutkica, a sad nemam ni novaca kupovati. I to me najviše žalosti, jer nije bilo veće sreće za mene nego kad bih dobila fotografije dječice iz Afrike s osmjehom na licu i s mojim lutkicama u ruci – priča Božica.
Baš nekako u ovo vrijeme prije dvije godine priključila je grupi Knit a Square Croatia. Oni okupljaju žene koje izrađuju dekice, kape i igračke za bolesnu i napuštenu djecu država južne Afrike, starih od tri do devet godina.
– Bilo je to vrijeme korizme. Mislila sam, samo ću u korizmi to raditi da mi vrijeme brže prođe. Ali onda sam se zarazila. Kad sam dobila prvu fotografiju svoje lutkice u ručicama tog sirotog djeteta, rasplakala sam se. I tako svaki put, već dvije godine. Poteknu suze kad vidim dijete s drugog kraja svijeta koje nikada, ali nikada nije imalo ništa svoje. Ta lutkica, ili dekica i kapa koju pletu druge žene, to im je sva imovina – i sad se rasplakala Božica.
No začas je udobrovolji njezina kujica Aska koja je nadzirala i vuneno rođenje Nacionalnog stožera. Iako, možda je Aska imala i neke druge planove.
Skromne želje
– Pazi da cucki Krizni stožer ne pojedu – vikala je ukućanima dok smo pričali s njom.
Sve njezine lutkice imaju imena. Dobiju ih po ljudima koji su Božici dragi. Rijetko radi ‘portrete’, no Vilija, Alemku, Krunoslava i Davora je baš išla napraviti onako kako izgledaju.
– Te lutkice im želim darovati. Želim da dođu u njihove ruke i da ih, kad sve ovo prođe, podsjećaju na njihovu nesebičnu požrtvovnost kako bi spasili naše zdravlje, naše živote – Božićina je želja koju ćemo joj pokušati ispuniti.
Nadamo se da će se ostvariti i druge njezine želje. Da će, ako već ne bude skoro pronašla posao, uspjeti prikupiti novac za vunu kako bi i dalje razveseljavala dječicu u Africi. Od ono malo vune što joj je ostalo, napravit će par lutkica.
– Možda za neku izrađenu lutkicu dobijem donaciju, pa kupim vune i nastavim izrađivati lutkice za svoje male Afrikance – raduje se Božica koju možete pratiti na Facebook stranici Božićine lutkice.
